Kut (1)

BLOG / Kut. Oštar. Tup

Putujući, pogledu je potreban, sav onaj prostor između odlaska i dolaska. Zauzima ga, više manje, krajolik. Tako je bilo, tako je i danas. Bit će. Pomorcim su pogled zauzimale pučine i hridi, karavanama perivoji, rijeke, a putnicima šume, ravnice.

Danas, većinu tog vremena, od trenutka kad glas objavi da treba ugasiti ‘all electronical devices’, zauzimaju kutovi. Pravi. I što više hrlimo tom divnom razvijenom svijetu, kutevi su sve oštriji ili tuplji. Ako se to tako geometrijski kaže. Na žalost, ti kutevi u konačnici dobiju osobine. Pa im ljudi počmu nalikovat. Karakterom. Oštriji. Tuplji. Rekoh, ne znam kako se to u geometriji kaže.

Kut (3)

Dolje na jugu, nizbrdo, Afrika većinom još pokazuje samo, zakrivljene linije koje pokušavaju glumit kut. Kao da se dijete igralo u prašini. Nesrećom priroda im mrsi planove, kad god i gdje god može, pa onda sve te pokušaje kutovanja zemlje, spere poplava, sprži požar, odnese rijeka. I tako sjene kao naplavine ostaju po zemlji. Ali i ti smješni, pokušaju dijeljanja, postaju ozbiljniji. Rastu djeca. Uče. A sjene se pretvaraju u ožiljke.

Uvijek se sjetim našeg dobrog misionara, padirija fra Ilije, koji je već pola stoljeća u Kongu. U šali volim reći da je više na skeli nego u crkvi. Gradi kapele, bolnice, škole, ili sve ono što sami afrikanci, ne mogu ili ne znaju. Zidove.

Kut (10)

Sjedimo tako za stolom u kuhinji. Fratarskoj. Miriše topla juha, manjok, fra Ilija čisti glavicu luka, i priča o teškim svećeničkim danima po Titovom čizmom. Onda se kao oparen digne, izleti kroz vrata i ode na drugi kraj dvorišta gdje radnici grade novi zid. Srčem juhu i gledam kako maše rukama, razvlači konopac sa viskom. Hvata se za glavu. A radnici, crnci, čude se. Mrmaljaju. Odmjeravaju. Kao da razumiju šta se zbiva!?

Vrati se Padiri, i prenese misao koja ga je ispalila sa stola. Kaže gledaj kako grade, odavde bez oćala, sa 20 metara vidim da im sve ide u krivo. Daš im visak. Opet isto. Ne znaju što je ravna linije, Bog im pomogo. U djetinstvu ne gledaju te prave kutove, ne hvata im se oko za ravno. Zato i nemaju osjećaj za pravo. Nego im je sve nakrivo nasađeno. Umrit ću a neću ih naučit šta je pravi kut.

Pogledam zid, manjok umačem u saft,  i je stvarno, života mi, sve ukrivo. Pedalj najmanje fulaju u dva, tri metra.

A mi smo onda zadojeni tim pravim kutom. Nas tako odgajaju, po crti. Kažem padiriju.

Kut (8)

Avion leti iz Zagreba prema Finskoj. Već u Zagorju, po zemlji, vidim crte. Prve ozbiljnije. One kurvanjske linije koje nakon nekoliko gemišta zavade i najbolje susede. Plotovi, ravne crte što pod okriljem noći bježe prema susjednoj njivi, a onda ih sused vraćao natrag, tupom stranom sjekire. Bože mi pomozi, znali su ti naši pravi kutevi koštat kravavih glave, baš onako kako se i očekuje. Brat ma brata. Međa na među. Kut na kut.

Nadalje prema gore, na sjever, strogost, urednost, sve češće čini zemlju šahovskom pločom, kocka šuma, kocka njiva. Nemaštovito. Oholo. Gledam dolje, iznad Njemačke, šikare se ukazuje rijeđe nego sveci. Čak i obale jezera imaju onaj oštri karakter.

Kut (2)

Mislim ovo je jedan raj za geometre, katastarsko savršenstvo. Pa tu da i hoće, nakon gemišta, nema zašto sused suseda zatuć. Tu je nemoguće nekoga zajebat za hvat pišljive zemlje. Nema međa gdje. Reklo bi se.

Čini mi se, dalje, nakon leta, bauljajući po zemlji, da i ljude promjeni krajobraz. Nekako iznutra. Tako i riječi postaju tvrđe, ozbiljnije, oštrije. Osmjesi se povuku kao one šikare. Nema se tu puno za reć. Da. Ne. Kut se rijetko pređe. Linija je oštra.

Kut (9)

E sad da li je kut pod devedeset cijena napretka ili nije, da li je samo granica … ne znam. Ali od sad znam da taj kut od 90 najbolje dijeli. Odvaja. Domaće od stranaca. Zemlju od zemlje.

Padne mi na pamet kako nije bilo dovoljno, rezati zemlju, nego su nam ti, tvrdolinijaši, uvalili i lego kockice. Nama nakrivo nasađenima. Da ih slažemo čim se rodimo. Da odmah naučimo gdje je početak a gdje kraj. Tvog. Mog. Da kockicama imitiramo život, slažući jednu na drugu. Red po red. Drvo. Brod. Kuća.

Kažu dobre su, pomažu djeci, kreativno, da stvore jedan bolji svijet. Možda. Koji? Ovaj njihov? Samo u tom svijetu nitko sa nikim o ničemu. Odgovore. Odu. Ni pisma ni razglednice. Ni osmjeha a ni suze. Red po red. Crta po crta. Šuma. Cesta. Most.

Kut (5)

Ali, borimo se i mi, imamo protiv kockica i kuteva, sve one prijeđene linije u bojanci, išarane rubovi, uši na stranicama. Na kraju krajeva neki krivi nagnuti zid koji prkosi svakom visku. Pravilu. Izluđuje. Pa makar to bila cijena da se uruši. Isplati se. I onako je nakrivo nasađen, ali živ.

Pa šta će mu onda kut? Da nas uči kako hodati po crti? Liniji? Ili;

Kut (4)