MV Salama

MV Salama

Brod MV Salama, preko jezera Kivu, krenuo je na puni sat – točno 7. U Africi ništa ne počinje na puni sat, ovo je vjerujem bila tek puka sreća, splet sretnih okolnosti, asistenicja svevišnjeg… Zapravo ovdje – sada, najčešće počme sutra, a nerijetko, nikada ne završi? No, točno u 7, brod je krenuo, točno u 7 spustio se suton, točno u 7 nebo se orosilo zvijezdama, točno u 7 za većinu je završio taj dan

napisao / zoran marinović

Gotovo u svim afričkim putopisima velike prostore zauzimaju ‘nemoguća’ transportna sredstva, i upravo zbog toga sam se jako trudio ne spominjati ih u svojim pričama. Pa ipak evo jedne priče o brodu MV Salama. Ni više ni manje. Ovoga trenutka, s vremenskim odmakom, sasvim sam siguran da je zaslužuje. Ipak su to nemoguće stvari. Jer, kako ne pisati o brodu, kojim ploviš a zapravo bi na odredište stigao sasvim sigurno puno, puno, brže plivajući! Bilo kojim stilom! Jedina razlika je što brodom možeš doći suh, ali ne uvijek! No da krenem redom. Ako se red uopće smije spominjati!

Brod za grad Gomu ili precizno motorni brod Salama, zarobljen je na jezeru Kiwu još od vremena kolonizatora. Ponos belgijske mornarice danas je tirkizno plavo čudovište s jezera, koje poput arke sa svim mogućim ljudima i životinjama obija obale ovog slatkog mora.
Polazak. Pristanište. Klasična afrička fortutma; djeca koja prodaju kuhana jaja, žene sa punim lavorima manga i ananasa, naoružani vojnici koji uzimaju novac bilo kome tko išta u toj gunguli uspije prodati, te zanimljivo, nekolicina tinejdžera sa velikim ‘oktobar fest’ kobasicama. Međusobno se šalimo kako ih ne bismo probali ni da ležimo na operacijskom stolu u nekoj švicarskoj klinici, jer nas je strah I pomisliti čime bi mogle biti punjene. Nažalost, gotovo svi suputnici, će tijekom noći, u najdivnijim snovima sanjati upravo te kobasice.

Na najvišu palubu, koja je s respektom predstavljena prvom klasom, probijali smo se labirintom stepenica, od kojih su neka bila zaključana masivnim lokotima. Dočekala nas je nevelika, zagušljiva kabina sa nesimetrično poredanim sjedalima iz nekog dotrajalog autobusa. No to je tek dio peha, naime ispostavilo se da sjedala puno manje nego putnika iz ‘prve klase’. I što je vrijeme protjecalo, mjesta je preostajalo sve manje i manje. No i u toj beznačajnoj suputničkoj noći, hijerarihija je uspostavljena, sama od sebe. Naime dobra mjesta je odmah zauzela nekolicina vojnika, sa grozdom automatskih pušaka nemarno nabacanih u kut. Mi muzungu (u prijevodu: gospodin bijelac), kao jedini bijelci na brodu smo isto dobro prošli – s prvoklasnim pogledom na televizor nehajno obješenim na strop i hrpu kablova koji su visili uokolo. Ostali su pod paskom ‘osoblja’ mirno sjedali na pod, gurajući bose noge ispod naših sjedala.

Sa nebrendiranog TV-a prašio je neki malodramatski nigerjiski film. Svi su pažljivo gledali, ponekad se smijući , mada nitko nije razumio niti jednu riječ nigerijskog jezika. Izdignutim pogledom i ja sam pratio film, a ako vas baš zanima: neki bahati lik želi ubiti siromašnog jer je zaljubljen u njegovu ‘debeloguzu’ sestru. Siromašni je dobar, ali učinio je nešto loše, u dijelu koji nismo gledali, nekom trećem liku, plačljivom, tvrdio bi plačipizdi. Iz izraza suputnika prvoklasista nisam uspo odgonetnuti na čijoj su strani. Da li je dobro učiniti nešto loše, lošem, ili je gore vratiti dobro, jer ako dobrim vraćaš zlo, čime su uzvraća dobro?

U suton, pokušaj fotografiranja ‘pratioca događanja na gejtu’, jednog izbljedjelog kao avet, crnca koji je kompletno bio posut kukuruznim brašnom, od do, završio je nebitnim prijetnjama. Naime nekakav super tajni policajac dovikivao je nekom na brodu da fotografirmo. Odmak od nekoliko metara muljevite vode , povučena užad I uvučena daska za prelaz na brod, davala nam je neku bahatu sigurnost. A iskusno, platili smo I nekoliko piva spomenutim vojnicima, sa grozdom pušaka. A njima se malo stavri dalo objašnjavati. Jedan je tek doviknuo super tajnom policajcu; ‘kakav fotoaparat, nnnnnnn?’.

Lagano otklizavajući preko jezera, neobično točno u 7 sati brod je ispuhao nekakvu grgoljavu paru. To je zapravo trebala biti parna truba koja označava polazak. Po izgledu – izvan funkcija desetljećima, a po efektu, ponosni huk, prasak starta parne trube, zapravo je bio prdac koji nitko nije ni primjetio. Više je to sličilo na falš brodskog motora. Više me zaintrigirao taj puni sat – točno 7. U Africi ništa ne počinje na puni sat, ovo je vjerujem bila tek puka sreća, splet sretnih okolnosti, asistenicja svevišnjeg… Zapravo ovdje današnje stvari počinju češće sutra, ako se uopće završe? No, točno u 7 brod je krenuo, točno u 7 spustio se suton, točno u 7 nebo se orosilo zvijezdama, točno u 7 za većinu završio je taj dan.

Dodatno ohrabreni nigerijskim plačipizdom s TV-a i sparnim zadahom koji se uvukao u kabinu prvoklasista, izašli smo na balkon MV Salama. Sigurnost te odluke tek bi ponekad umanjivala lagana briga za prepuštenu prtljagu u kabini. Vjerovali smo u poštenje bar jednog suputnika pod čijim čeličnim pogledom pravednika, neće pokleknuti masa ostalih. Tek nas je nešto brinula mašta koji bi mogla dodatno razgaliti sadržaj ruksaka jedinih bijelaca na brodu. Ali sada to postaje nebitno, jer je jedan par onih pravednih očiju sačuvao sve na okupu, mada mu se mi nikada nismo zahvalili.

Sa ‘vrha’ se širio pogled i na ostale klase. Nije postojao jedan kvadratni metar, ili jedan komad, komadićak broda koji nije bio pretrpan ljudima. Životinje nismo niti brojali niti vidjeli, sakrila ih je noć, mračna, jasna. Ali slušali smo ih stalno. Nekada bi se kakav kreštav meket stiopio sa bubnjevima koji su neprestano odzvanjali kroz noć.

‘Big mama’ iz brodskog bara, donijela nam je dva puta po dvije velike pive. Naime u Kongu narudžba uvijek podrazumjeva duplo piće. Ako hoćete, nenaručeno možete vratiti natrag, mi smo odlučili počastiti one vojnike, jer nikada se ne zna kada će nam zatrebati. A čekao nas je dug put.

Život je dobra- složili smo se sa Nikolom, koji je desetak tisuća kilometara na sjeveru također bio okružen vodom, slanom. Kao da smo dijelili istu sudbinu. Nikola sasvim sigurno dobro zna koliko je život dobar u kongu nakon godinu dana misionarskog života. Koliko je život zapravo dobar?
Pijemo Primus. Pušimo kubanske Cohibe, dar, za put prijatelja Tome Obradovića, trenera etiopske nogometne mladeži, dinamovca kojeg nisam uspio razuvjeriti, nerijetko se busajući u prsa.

Nebo. Zvijezde. Oko broda, brodice. Treperava svijetla love ribe – telapie, nerijetko veće i od 150 kg. Put se nastavlja ovako: primjetimo brodicu koja lovi. Primus. Cohiba. Puni sat. Brodica usidrena lovi. Sa nevjericom kalkuliramo koliko smo spori. Uz idelane valove i vjetar, sve u krmu.
Poput mudrog strojara, sa dugogodišnjim iskustvom u brodogradnji zaključujem da ovaj 30-metarski brod ne pokreće jači motor od automobilskog. Po zvuku rekao bih da je to reparirani Mercedes 200D. Mudrijamo da bi možda brže plovili da ugasimo motore. Bacam opkladu da bih brže sam od MV Salame doplivao od Bukavua do Gome. Kao Veljko Rogošić. Između Veljka i nigerijskih filmova Krešo bira ovo drugo i vraća se u naručje onome plačipizdi. Kao pravi muzungu u duhu kolonizatora ali bez kaki hlačica izborio se za dva sjedala. I cijelu noć prespavao sa nogama uza zid pod kutem od 90 stupnjeva. Kakav protok. Kakva cirkulacija. Kakvo zdravo srce!

Uvukao sam se u vreću za spavanje, djeleći nebo sa još petnestak prvoklasaša. Oni su se kao u nekom maksimalnom bračnom krevetu pokrili jednom velikom ceradom. Vremenom su zvijezde zamjenile munje u daljini, onda su stigli tamni oblaci a zatim i kiša. Povratak u ‘kabinu’ nije bio moguć. Već i u udaljenim hodnicima ne širim od 50 cm, uzdužno je spavalo po 3 ljudi. Dugo sam gledao taj raspored. Svi su na boku. Prvi do ograde okrenut leđima mračnoj vodi, a zatim jasan raspored noge-glava-noge. Nigdje nije ostao niti jedan slobodan pedalj za napraviti korak. Na putu do kabine trebao bih probuditi jedno pedesetak ljudi. Zamišljao sam to kao domino, samo prvog trknem. Ali ipak sam se odlučio sjesti na praznu gajbu primusa, pokriti se vrećom, te nasloniti glavu na brodsku ogradu. Sistem me definitivno degradirao, postao sam prvi drugoklasaš u srcu prve klase. Ali kada sam pomislio na putnike u potpalublju, zamalo da nisam usnio miran san.

U samu zoru izronila je Goma. Sa bijelim nizom kolonijalnih kuća uz obale. Iznad grada nadvija se nestvarna grdosija – vulkan Nyragongo. Krater okrunjen gustim oblacima, parali su gromovi. Čudo. Nyragongo! I konačan pristanak MV Salame u gomsku luku. Manevar za pamćenje – ironija – naime MV Salama osim što nemože ploviti zapravo i nemože stati, no meka obala omogućila je pristanak.

I prvo pitanje dvojice petnaestogodišnjih službenika: ‘Imate li vize za Kongo?’ ‘Imamo’. ‘E te vize za Kongo iz Južnog Kivua ne vrijede u Sjevernom Kivu!’ ‘Sine, mudro zboriš, evo 10 dolara, jebo vizu zemlje koja vrijedi za cijelu zemlju!’ – tokovi novca ne smiju se prekidati, a ta dvojica to sasvim sigurno znaju. I to je tako!

Dalje – uz put sa Hrvatskim Vojnikom!