Congo Blog 0

Nasmijana lica, zabrinuti pogledi

Nakon cijelodnevne vožnje u rasklimanom Defenderu, izvan prašnjavog stakla, mrak kao da je pojeo ovaj svijet. Džungla nakon sutona, na zemlji, nije ostavila čak ni sjene. O gradu Binzizi, u koji smo ujahali pod okriljem noći, zapravo je teško tvrditi išta. Niti nakon nekoliko dana nismo uspjeli saznati gdje počinje niti gdje završava, koliko ima stanovnika, niti ima li išta osim par srušenih kolonijalnih kuća.

U vidljivu infrastrukturu treba ubrojati i nekoliko ‘metar kvadratnih’ velikih daščara u kojima se pod svijećom prodaju kartice za mobitel, sapuni, cigarete na komade te par šarenih upaljača – sve ono što gotovo nitko od ovih ljudi ne može imati. Najznačajniji dio grada je jedno blatno raskrižje i na njemu jedna rampa, duga drvena pritka na čijem je kraju zavezan kamen. Svi rijetki pretrpani automobili, osim vozila UN-a, pred rampom moraju stati i platiti naknadu za održavanje puta, jedinog koji odavde do 2000 km udaljene Kinšase nema niti jedan milimetar asfalta.

Congo Blog 1

napisao i snimio / zoran marinović

Ta rampa je za građane centar svijeta. Sve što se dogodi, zbilo se na rampi. Deseci vojnika s puškama lijenčare na zaraslom trijemu, stotine žena u lavorima prodaje korijenje, gomolje i koru. Tisuće musave prašnjave i gologuze djece zapeto čekaju pod oprugama pretovarenih kamiona te pred nadolazeće automobile izlijeću kao muhe bez glave pokušavajući od prolaznika iskamčiti bilo što. A prazna plastična boca plijen je zbog kojeg se isplatilo čekati mjesecima.
Svakom slučajnom promatraču, ili prolazniku, kroz ove blatne ulice prekrcane malim barakama promaknuo bi jedan vrlo nebitan i suvišan detalj. Naime nekoliko kilometara od grada, više u planinama, nalazi se jedan od najvećih rudnika zlata na svijetu.

I dok sjedimo ispred jednog bara, pretenciozno nazvanog Disco the Moon, pijemo toplo pivo Primus, jer grad većinu vremena nema struje pa se ne može niti rashladiti. Gledamo kako iznad glava ovih očajnih ljudi, od kojih je većina potpuno pijana, svakih nekoliko sati prelijeće helikopter koji zlato sa planina odnosi u bijeli svijet. Nama!
Zamišljam, tjerajući muhe, kako će plemeniti metal ubrzo svjetlucati na prstima mladenki, zaručnica, kumova, kao dokaz bezrezervne ljubavi. Onda vidim ove ljude, blato, djecu, koji će se kad vide bijelca, ili kako ga oni zovu muzungu (gospodar) – nasmiješiti. Nasmijana su to lica, zabrinutih pogleda.

Congo Blog 2

Pokušao sam napraviti nekoliko fotografija ovog beskrajno fotogeničnog mjesta. Ali čim sam izašao sa foto aparatom u trenutku je nestala sva čarolija. Prethodna učmalost u trenu je postala ludi metež. Zarobilo me tisuće malih glavica, dodatno ohrabrenih mojim osmijehom, a ubrzo su došle i žene, ostavljajući gomolje, korijenje i koru, da bi na kraju nekolicina vojnika rastjerala sve. Spasilo me zarobljavanje!

Jedan isti te isti, naoko, nevidljivo važniji vojnik otpratio me do zapovjednika. Ni manje ni više nego do zapovjednika 2. brigade, koja je samo kratko gostovala u Luhwinji, krećući se prema fronti, gore na sjever. Mislim, dok smo tako hodali, kako se brigada zapravo nije niti trebala pokrenuti, jer je front okruživao, naime, u bilo kojem smjeru tu našu nesretnu drugu brigadu, okruživalo je najmanje nekoliko neprijateljskih vojski. Da ih nabrojim? M23, CNDP, Baniamulenge, Mai-Mai, FLDR, FARC, …
Inače vojnici sa sobom u vojne akcije, ako se ti brutalni masakri uopće tako mogu nazvati, vode vlastite žene i djecu. Nemaju ih kome ostaviti, a pitanje je da li bi ih, kako, kada i gdje poslije mogli pronaći. Marqezovska je to karavana.

Congo Blog 3

Dok se vraćamo prema Bukavu, uz cestu nas prati beskrajna kolona gurača bicikala.Na svakom koraku, poput mrava klipšu preko divljina istočnog Konga. Mršavi, presavijeni u struku, pogleda staklastog od iscrpljenosti, guraju bicikle koji nestaju pod teretom robe; vreća riže, ženskog donjeg rublja i metaka, živih koza i mrtvačkih sanduka, kanistara benzina i paketa Coca-Cole. Pričamo kako je rijetko koja zemlja tako nesretno propala i tako očito nazadovala u predindustrijsku ruševinu poput Konga. Nekadašnji Zair tako je temeljito opljačkan i opustošen, da se poharani kolos poput mjesečara našao usred postapokaliptičkog košmara.

Congo Blog 4

Na rubu puteva, žila kucavica kakvog – takvog preživljavanja u sjeni džungle, povučeni, tihi, oprezni i zbunjeni čuče majušni lovci – Pigmeji. Gledaju kako djelićem njihovog svijeta na biciklističkim karavanama prolaze aluminijske posude, mačete, cigarete koje priželjkuju, a istim putem odlaze drveni ugljen, meso divljih životinja i coltan…. Istjerani su iz svojih šumskih domova i natjerani na ‘socijalizaciju’, nisu dobili ništa, a izgubili su sve. Obukli su ih u neke dronjke davno poslane kroz humanitarnu pomoć. Zabranili su im lov, ali im nisu dali hranu. Žive blizu naselja i gradova, ali ne smiju ići u školu, nemaju zdravstvenu zaštitu. Nemaju čak niti državljanstvo država u kojima žive, dakle niti jedan osobni dokument. Pigmeji slabo pričaju, fond njihovih riječi nije dovoljan za objasniti sav taj jad što se nadvio nad njih.

Congo Blog 5