UGANDA 2 7

Nevidljiva djeca

Okot Aldo i Opono Opondo su nevidljiva djeca. Iako imaju oko 25 godina. Ni sami ne znaju točno. Oči su im još starije. Nema u njima onog sjaja, kojim svijetli život. Sve je tu nestalo. Izgubilo se. Djeca su, a starci.

Aldo prvi započinje svoju priču. Dok sijeda nespretno gura štaku. Nije navikao, ne zna kamo s njom. Kao uljeza drži je u ruci, a onda baci pod noge. Ne vodi brigu o najvjernijem prijatelju, jedinom koji će ga od sada pratiti do kraja života.

UGANDA 2 1

Napisao i snimio / Zoran Marinovic

Kaže oteli su ga kao dijete, imao je, misli oko 12 godina, negdje na sjeveru Ugande. Selo je u zoru opkolila Vojska Božjeg Otpora. Najgora pošast se pojavila niotkuda. Puno gora od rojeva skakavaca koji za sobom ostavljaju samo glad. Vatra je odnijela sve, a vojnici su odveli dječake koji su mogli nositi puške. Oni koji to nisu mogli, platili su svojim životima. Ali ni tu nije bio kraj. Brutalni odgoj je odmah započeo. Najgore slutnje zajahale su spaljenu zemlju. Čudovišta iz koliba, kojima su se plašila djeca, dobili su svoje obličje. Došao je Kony. Počelo je ludilo, koje jedino još zasja u Aldovim mrtvim očima. Kad priča. Kad ih zaklopi.

UGANDA 2 3

Sačuvati vlastiti život značilo je stalno dokazivati odanost Konyu. Biti odan značilo je uzeti tuđi život. I tako iz dana u dan. Iz godine u godinu. U džunglama Ugande, Konga i Cantralno Afričke Republike. Sa 12 godina zaboravio je Aldo da je dijete. Ubrzo mu je šuma postala majka, puška jedina igračka, a vlastito ludilo utočište. Postao je nevidljiv. Sin Josepha Konya.

Prije tri mjeseca teško je ranjen na sjeveru Konga. Nogu mu je raznijela granata. Ima ožiljke po cjelom tijelu. I kaže kad zaklopi oči, sanja svoju najgoru noćnu moru. Odanost.

Joseph Kony? Karizmatik. Lider. Borac. Mesija. Ili tek najgora baba-roga? Za sebe kaže da je božji glasnik kroz kojeg govori Duh Sveti. I ima samo jedan cilj stvoriti zemlju u kojoj će se živjeti samo po jednom zakonu. Zakonu Deset božjih zapovjedi. Do tog cilja dovest će sve nas Vojska Božjeg Otpora. U koju je unovačio desetke tisuća djece. Bivši minstrant i nedovršeni gimnazijalac regrutirao je tako vlastito ludilo kojem se ne nazire kraj. Ubijanje, sakaćenje, silovanja, samo su sredstva koja će dovesti do uzvišenog cilja. Sve nas zajedno.

UGANDA 2 5

Opono ima drugačiju priču, njega nije zaustavio metak. On bjegunac. Dezerter. Jednog četvrtka u 10 navečer, na svom malom radiju sasvim slučajno je uhvatio signal radio emisije ‘Go back home’. Na acholi jeziku spiker je rekao; svim otetim dječacima vojnicima iz Ugande bit će oprošteno. Oprošteno? Kaže da nikada prije nije čuo tu riječ. Oprošteno? A onda je čuo svoju majku koja ga moli da se vrati doma. Bio je siguran da je čuo. Loš signal, pucketanje, smetnje. Ništa nije bilo bitno, nekako je čuo majku. Bio je siguran u taj glas, koji ga je kao djete skrivao od svega lošeg. Teškog. Čuo je, sigurno je čuo; Opono vrati se. Voli te majka.

Uspio je pobjeći u Sudan. Iz Sudana u Kongo. Zatim u Ugandu. Bježao je prema svom oprostu. Prema glasu koji je čuo iz zvučnika. Sumanuto. Prema oprostu kojeg nije ni tražio. Dobio. Dao. Nikad. Oprost je značio slabost. Slabost je značila smrt. Ali glas koji je čuo bio je jači.

UGANDA 2 4

U Kampali je boravio nekoliko mjeseci. Sada je u Gulu. Konyjevom rodnom gradu. Htio se prije par mjeseci vratiti svojoj obitelji ali oni su ga odbili. Radio je strašne stvari. Samo mu je zakon dozvolio živjeti. Njegova obitelj taj život je odbacila. Kada su ga kao dječaka zarobili, da im dokaže odanost i tako spasi vlastiti život brata je pretukao na smrt. Dokazao se. Postao je odan?

Oprost mu je opet uzmakao, ali ovaj put ne preko pustinje u Sudanu ili džungle u Kongu, ovaj put skrio se između kućica koje je oduvijek sanjao kao dom. Glas koji je čuo nije zvao. Nije ga mogao zaštititi. Bila je to neka druga majka. On je bio i ostao Konyjev sin! Samo jedno nevidljivo djete!

UGANDA 3 (130) copy