Masai 00

Safari za $

Safari , na jeziku Masaja, znači putovati. U potrazi za njima i mi smo krenuli na safari, prema krateru ugaslog vulkana – Ngorongoro, u samo srce zemlje Masaja. Dok kroz prašnjavi prozor jeepa gledam to prostranstvo, zamišljam, kako kad zaklopimo oči, baš ovakvu Afriku sanjamo. Cijelim putem prati nas beskrajan horizont, zeleni brežuljci i plavo nebo, divlje životinje. Prostranstvo koje nije unakazio niti jedan dalekovod, odašiljač, stup, cijevovod. Ovdje se čovjek osjeća kao dio kakve reportaže iz National Geographica!

Masai 1

Napisao i snimio / Zoran Marinović

Od Dar es Salaama, glavnog grada Tanzanije, prešli smo više od tisuću kilometara kako bi pronašli hrvatskog misionara Tomislava Mesića koji u krateru Ngorogoro živi posljednjih petnestak godina s Masajima. On je najbolji svjedok promjena koje se zbivaju na ovom ‘ još neotkrivenom djeliću zemlje’. Izoliranost ovog mjesta je donekle sačuvala plemensku tradiciju od nadolazećih neizbježnih promjena. Na prvi pogled čini nam se da ovdje život još uvijek teče kao da se ništa ne događa. Ali, ubrzo doznajemo, to je samo privid.

Masaji su se danas našli na raskrižju svog safarija. Veliki dio njih napušta tradicionalan način života i odlazi u velike gradove u potrazi za boljim životom. Kao i svi mi.

U sami suton, dok se crveno sunce plete kroz krošnje baobaba, uz plamen vatre koji obasjava lice debeljuškastog misionara, Tomislav nam priča sve ono što se o Masijama ‘općenito’ treba znati.
‘Masaja ima oko milijun, ali ih je nemoguće prebrojati jer su nomadski narod – ponosan i samodostatan koji svoje bogatstvo mjeri isključivo u kravama. Tisućama godina nitko od njih nije posjedovao zemlju. Zelena trava i pitka voda pripadale su svima.

Masai 2

U potrazi za boljom ispašom stalno su selili s jednog područja na drugo, a prije selidbe bi svoja privremena sela spaljivali, ne ostavljajući za sobom nikakva traga. Budući da je stoka nužna za njihov opstanak, cijene je iznad svega. Svaki od njih poznaje svoju stoku kao vlastitu djecu, a kada se međusobno blagoslivlju, reći će to ovim redoslijedom: “Neka ti Bog dade stoku i djecu”. Pa ponovi još jedan put, igrajući se žeravom, naglašavajući redosljed; stoku i djecu!

Nakon što smo prenoćili u malenoj kolibi poglavice sela Irekeepushi – Chichilay Mollela, , okruženi kravama i kozama, hodajući prema bunaru, nedaleko od kuće, preskačemo strvinu zebre kojom su se gostile hijene, gotovo cijelu noć. Cinično, pokazujući na glavu nesretne životinje, upitam Chichilaya jel nas to plašilo i zbog toga nismo mogli spavati, dok smo cijelu noć u kolibi, slušali režanje i glođanje kostiju.

Poglavica se nije dao iznenaditi, krv neustrašivog ratnika i ponosnog nomada kakvim se Masaji opisuju, na spomen divlje životinje kao da je zakolala njegovim žilama. Spremno mi je odgovorio, da nije siguran za nas, ali da se čak ni djeca Masaja ne boje divljih životinja. I kaže mi da može ubiti lava, ovako, jednim udarcem. I iznad glave mi naglo zamahne kopljem, od kojeg se nikada ne odvaja. Prošla me je volja za daljnjom šalom.

Masai 3
Nekada, ne tako davno, da bi postao ratnik, na prijelazu iz dječaštva u zrelost, svaki mladić je morao kopljem ubiti lava. Bila su to epska životna iskustva. Ali i to se danas promijenilo zauvijek. Lavovi su zaštićeni a između dokazivanja muškosti i novca koji donose turisti koji žele gledati divlje životinje, vlast je odabrala ovo drugo. I tu su promjene ubole Masaje, na ono najgore mjesto, u njihov ponos. Vjerovatno mi je zato ono koplje maločas zafijukalo tik iznad glave.

Premda se ovdje u Ngorongorou mnogi još uvijek stoički odupiru promjenema, nažalost, većina mladih Masaja umjesto lavove grive nose jeftine kineske majice na kojima piše – Just do it! Niti tradicionalni plemenski savjeti više ne znaju što učiniti, poput vijeća starješina kojem pripada Chichilay. Posljednjih godina gube svoj značaj kao rezultat prihvaćanja zapadnog političkog sustava. Danas ih kenijska i tanzanijska vlada potiču da napuste nomadski i prihvate ‘zapadnjački način života’. Unatoč pritisku izvana, većina Masaja se još uvijek drži podalje od ‘svih dobrobita’ suvremene civilizacije i još uvijek se čvrsto drže svog identiteta i svojih tradicija.

Masai 4
Ono od čega Masaji nikako ne odustaju je njihov tradicionalni napitak – asarge. Zanimljiva kombinacija mlijeka i kravlje krvi. Voće i žitarice gotovo nikada ne jedu. Asarge se ipak pije samo u posebnim prigodama jer krava je sve manje, a ljudi sve više. Nekada se asarge pio samo za gladnih vremena. Krv i mlijeko mogu biti dobra okrepa. Imali smo priliku isprobati taj poseban ‘shake’ koji će gotovo uvijek šokirati bijelce!

Pijući krv naš misionar nastavlja – nalazimo se u parku prirode gdje su svi zaštićeni: turisti, životinje, biljke, pa na kraju Masaji. Zemlja se ne smije obrađivati da se ne bi poremetila fauna. Stoga Masaji ne smiju imati niti jedan mali vrt kraj kuće. To su im onemogućili razni američko-europski lobiji. Ne mogu posaditi čak niti jednu jedinu mrkvu.

Masai 6

Zanimljivo je da zbog tog svog posebnog napitka Masaji radije kao religiju biraju kršćanstvo nego islam. Muškarci mogu imati više žena istodobno, dok se žene mogu udati samo jednom u životu. Islam kao religija dozvoljava Masajima da imaju više žena ali im strogo zabranjuje pijenje krvi, kršćanstvo pak dozvoljava da se pije krv ali zabranjuje da imaju više žena. Masaji su u ovoj vrlo neugodnoj mogućnosti izbora između žena i krvi – odabrali krv.

Malo se zna o religiji Masaja. Poznato je tek da vjeruju u jednog boga Engai i Kidong’oi, velikog pretka od kojeg potječu svi laiboni. Mole se pod svetim smokvinim stablima ili na Božjoj planini. Središnja osoba u religioznom sustavu je “liječnik čovjek” poznat kao laibon. Laibon prakticira šamanističko liječenje, proricanje i gatanje. Postoje tri skupine laibona. Prvi se bavi samoliječenjem bolesti i osiguravanjem ženske vjernosti.

Drugi se bavi se osiguravanjem uspjeha u ratu, ali i osiguravanjem dovoljne količine padalina i sprječavanjem bolesti. Treći tip laibona bavi se stvarima od značaja za čitavo pleme. Masaje karakterizira izrazita moralnost, stoička izdržljivost i društvena stega. Za sebe će reći: “Masai je sâm bespomoćan; snaga je u zajednici”.

Masai 5

Život u zajednici, zapravo strogo je podijeljen. Žene su odgovorne za izradu kuće, opskrbu vodom i vođenje brige o djeci. Teško im je jer obavljaju većinu fizičkih poslova. One su zapravo jedine koje nemaju nikakvog izbora. Porazna je činjenica da su većinom potpuno nepismene, a njih čak oko 70% je i obrezano.

Naime, Masai još prakticiraju taj brutalan ritual sakaćenja koji se vrši bez anestetika, nožem ili komadom razbijenog stakla. Neobrezane djevojke imaju manju vrijednost kao mladenke od onih obrezanih!U slučaju da muškarac nije prošao obred obrezivanja, pripadnici zajednice obraćaju mu se, bez obzira na godine, kao da je dijete!

Masai 12

Masai veliku pažnju posvećuju svom izgledu. Čak ih je istraživač Joseph Tompson opisao kao dostojanstvene, visoke, veličanstvene vanjštine. Njihovi uzorci za izradu nakita, tetovaže na licu i frizure odaju točno određeni položaj u društvu.

Masajska poslovica kaže: ‘Za uništenje kuće potreban je dan. Za gradnju nove godina. Za promjenu života potrebne su generacije!’ Nažalost, u ovim mirnim dolinama, u kojima se život nije mijenjao stoljećima, potpuno u suprotnosti sa masajskom poslovicom, samo jedna politička odluka u jednom danu može promijeniti život generacijama Masaja.

Masai 7
Sada zemljom Masaja dnevno prolaze stotine safari vozila, s turistima koji “masno” plaćaju pogled na životinjsko carstvo. Želja da se razgleda jedna od njihovih plemenskih nastambi -kraalova, mogla bi se rasplinuti kada se dozna da se ulaz plaća dvjestotinjak dolara po vozilu.

Ali nije potrebno posjetiti njihovo selo da biste shvatili koliki je trag “tranzicija” ostavila na kulturu plemena. Ponosni ratnici će uvijek spremno pozirati, ali samo u zamjenu za novac, pa se i naš poglavica pita zašto onda i oni ne bi uzeli dio tog “kolača”;

‘Postoji velika razlika između života koji mi vodimo danas i onog koji su vodili naši stari. Dobro je što danas znamo više, shvaćamo što možemo učiniti i što će biti bolje za nas u budućnosti. Život nekada i sada se uopće ne može usporediti. Danas pred nama postoji izbor. Moj će sin ako završi školu imati još više mogućnosti. Moći će odlučiti da li će ostati ovdje ili otići u grad. Nažalost, mi nismo imali tu mogućnost. Da, sada se sve mijenja.’ Zaključuje Chichilay.

Masai 10

Tomislav Mesić; ’14 godina sam tu i svjedok sam velikih promjena kod Masaja. Velika promjena i to dobra je, što su prihvatili školstvo, žele da njihova djeca idu u školu. Međutim, dosta tih ratnika ide trbuhom za kruhom u velike gradove, gdje postaju noćni čuvari shopping centara i bogataških vila, jer ovdje više nemaju uvjeta za život. Većinom odlaze mladi ratnici koji ovdje nemaju krava. Niti išta drugo.. Da bi mogli prehranjivati obitelj oni napuštaju svoja stoljetna ognjišta.

Masai 11

Po odlasku iz kratera mladom Masajiu Joni obećali smo prijevoz do obližnjeg grada Arushe. On je prije nekoliko godina stigao u višemilijunski grad, kao što posljednjih godina čine tisuće pripadnika njegova plemena. Po danu čuva parkinge na kojima se nalaze skupocjeni automobili bijelaca, koji vrijede više nego što Jona i svi njegovi prijatelji mogu zaraditi za cijeli život. Po noći čuva luksuznu vilu.

Ponekad radi i kao vodič. Život mu nije lagan. Dobri i loši dani, koji se brzo izmjenjuju u velikim gradovima, nisu rezulat plodnih pašnjaka i pojila vode, nego veličina napojnice koju ostavljaju bijelci.

Masai 8
Jona nema nikakvo obrazovanja, ali trguje onim što se u velikim gradovima traži – masajskom hrabrošću! Zarađenim novcem kupuje krave, tamo negdje daleko, na sjeveru. Tamo ga čekaju njegova stoka, djeca, koliba, žena. Tim redosljedom.

Poput Jone koji proživljava istinsku dramu svog identiteta i propitkuje svoje postojanje i Masaji kao narod doživljavaju potpuno isto. Stoljećima su odoljevali promjenama i kao ponosan i slobodan afrički narod proživljavali teška vremena; suše i nedaće. Ali u današnjem svijetu koji se prebrzo mijenja, najveći izazovi su tek pred njima. Gube zemlju, slobodu kretanja i vlastiti način života. Ali poput Jone koji svakodnevno mašta o povratku kući, jednom zauvijek, ne gube svoj ponos i vječni san da će jednom ponovno živjeti kao svoji očevi, kao nomadi i ratnici u nepreglednom prostranstvu afrike.