bolg etiopija 00

Uz put … prema Etiopiji

Zaista čovjek treba sam sebi priznati da nije jednostavan stvor. Nije jednostavan partner, otac, sin, klijent, pa tim redom u nedogled, … ali, treba priznat. Kako-tako. Jer tko ne prizna, nek prvi baci kamen. Nisam mislio pljunut u ogledalo. O ne. To nikako.

Da počnem od sebe. Priznajem da nisam jednostavan … putnik. Nikako. Nikad mi destinacija nije finalna. Uvijek su putovi stranputice. Kao da želim kruha povrh pogače. Razgovori koji započinju i… evo samo još ovo. Priznajem, držim kamen u ruci.

Poželio sam dočekati Novu godinu u Arba Minchu! Popiti arake u dolini rijeke Omo. Što i nije neko čudo neviđeno.

Ali. Evo samo još ovo.

PUT blog 1

Posljednji vlak je otišao prije 5 dana. I više se neće vratiti. O sudbo kleta. Nikad više Ploče – Mostar – Sarajevo – Zenica – Vinkovci. Da li je moguće? … Je.

Nije mi bilo drago, nikako, ali emocijama ovoga puta nije bilo mjesta među tračnicama, žalićemo drugi put.

Magla.

Autobus. Nužno zlo. Baš ih ne volim. Nikako. Ne može se tu čovjek izrazit. Nikada. Ali. Kaže mi žena do mene … fina joj raja. Slušam dalje o tek završenoj kemoterapiji i Sadikovićevim travama, o Klubu dizača tegova Konjic, o Džeki, o Bosni, o vlaku kojeg više nema.

Zaista fina raja, kako je gospođa i rekla. Ne znam kako smo i kada, ‘mi’ izgubli tu neposrednost. Razmišljam dalje, negdje oko Jablanice, kako u frižideru imamo 5 vrsta salame, barem 3 sira, kruh današanji, a pričamo sve manje i manje. Da nam facebook nije kemoterapija? Više lajkova, manje komentara.

bolg etiopija 01

Počev od sebe. Još držim kamen u ruci. Pita me netom završeni mladi keramičar Benđo, koji je pločice lijepio u Zadru, mogu li mu posuditi mobitel da se javi mami, da ga čeka. Pomislih, na trenutak, onako ‘po naški’ ma sinko i ja sam u romingu, a ti bi zvao mamu?

I čeka Benđo. A ja kazem, … ajde! Jebo roaming.

I zove Benđo majku. A oko nas sve gušća i gušća magla. Ne brine me. A čak I paše ovdje, zbog tempa, lirike, sadržaja… Pomislim jedino kako je vozač poput samuraja. Očito je razvio šesto čulo, ili neko treće oko. Jer ne vidi, ali predosjeća. Put. Krivine. Kamione. A Neretva zlokobno prati cestu. Negdje oko Jablanice.

U Sarajevu tražim taksi. Kad evo Benđa i majke. Kaže, ma nema šanse, zapravo reko je; ma ‘kaki. Vozi majka, zove na mobitel, pita ljude za adresu… vjerujem da se niti jedan put nisu zapitali da li je njihovo vrijeme i trud u roamingu.

Kamen još držim u ruci.

A magla je sve gušća. Ne brinem. Brinut ću kasnije.

bolg etiopija 02

Lako smo našli kolegicu, novinarku i dobru prijateljicu Mirjanu Hrgu. Bašča. Topla sarajevska gostiona. Cigani pjevaju Višegrade grade vrati moju dragu. Dugmetara skuplja konvertibilne marke po stolovima. Sevdalinka je kiti kao novogodišnji bor. Magla? Brinit ću sutra!

Sarajevski aerodrom je zatvoren. Više nema sutra. Jedan poziv My Travelu. Riješeno. Nema problema. Moram se samo odreći planiranih čevapa na Čaršiji. Odričem se nevoljko. Ali žrtva se morala podnijeti.

Nakon sati čekanja ipak su se ukazali Bospor i Dardanel. Od derviša odustajem zbog gužve preko mosta koji spaja Europu i Aziju. S kraja na kraj grada, više od 3 sata.

Derviše mogu preboliti, oni se ionako bezvremeno vrte u krug, ali na trgu Taksim me čekaju Saba, Džeki i Hus, poznatiji kao Sabahudin, Dževaludin i Husamedin, dragi prijatelji iz djetinstva.Legende veće od turskih sapunica. Saba je bio sultan naše mladosti.

Tako ostadoh bez čevapa, šiš čevapa, legendi, čaja, … baš kao i u pjesmi, zloglasno se spustila magla na moj plan.

bolg etiopija 03

Ali osvanit ću u Adisu. Dočekat ćemo Novu godinu u Arba Minchu. Bez kineskog vatrometa ali sa zvjezdanim afričkim nebom.

Priznajem opet, nisam realan, ponijela me pjesma Višegrade grade, ali srećom My Travel je tu. Da nije tog frendli&femili ureda dočekao bih Novu godinu na željezničkom kolodvoru u Pločama.

Čekajući vlak.

Sa kamenom u ruci.