MediaBA (00)

Novinarstvo pojede komad duše

Svjedočiti boli i traumi drugih ljudi, i pri tome ostati profesionalan i donijeti ispravne odluke, jedan je od najvećih izazova novinarske profesije.

Bio je mart 1993. godine kada je južnoafrički fotograf Kevin Carter otputovao u Sudan i napravio jednu od najpotresnijih fotografija ikada snimljenih. Na njoj je izgladnjela djevojčica koja pužući pokušava doći do prehrambenog centra, dok iza nje vreba lešinar. Fotografija je uskoro postala simbolom ljudske patnje i nepravde, a fotograf koji ju je načinio simbolom traume u novinarstvu.

MediaBA (6)

za Media.ba napisala / Hilma Unkić

Fotografiju je prvo objavio The New York Times da bi je kasnije prenijeli mediji širom svijeta. Ljudi su postavljali pitanje o sudbini djevojčice, ali niko nije znao da li je stigla do svog cilja. Mnogo osuda je bilo upućeno Carteru jer nije učinio ništa. Navodno pravilo koje je važilo za novinare u Sudanu glasilo je da ne smiju dotaknuti žrtve gladi zbog rizika od bolesti.

Uslijedila je Pulitzerova nagrada, ali i novi problemi za Cartera. Njegov kolega Ken Oosterbroek poginuo je na radnom zadatku. Obojica su bili dio Bang-Bang kluba koji je okupljao fotografe i fotoreportere aktivne u pokrivanju događaja u Južnoafričkoj Republici od 1990. do 1994. godine, kada je ta zemlja prelazila iz sistema aparthejda i svjedočila velikom nasilju.

MediaBA (7)

Na današnji dan, 1994. godine, 33-godišnji Carter, u nemogućnosti da se nosi sa boli koja ga je pratila, izvršio je samoubistvo. Iza sebe je ostavio poruku:

“Veoma mi je, veoma žao. Patnja života nadjačala je radost do te mjere da radost više ne postoji…u depresiji…bez telefona…novca za najam…novca za dječiju podršku…novca za dugove…novac!!! Progone me živopisna sjećanja na ubijanja i leševe i ljutnju i bol…na djecu koja umiru od gladi i koja su ranjena, na luđake za obaračima, često policiju, na izvršioce ubistava… Otišao sam da se pridružim Kenu, ako budem imao sreće”.

Carter je tragičan, ekstreman primjer onoga što svjedočenje užasima ljudske patnje može učiniti novinaru, posebno ukoliko se tome doda osuda javnosti i još neka traumatična životna okolnost. Novinari širom svijeta izloženi su stresnim događajima i potresnim ljudskim pričama i često sami moraju pronalaziti načine kako se nositi s posljedicama koje na njih može ostaviti ono što dožive, vide i čuju.

MediaBA (2)

Studije pokazuju da su ratni reporteri značajno podložniji razvijanju različitih psiholoških poteškoća od svojih kolega koji se ne bave tom temom, ali posljedice na novinare ne ostavlja isključivo izvještavanje sa stranih ratišta, jer je i kod kuće moguće svjedočiti teškim pričama.

Saobraćajne nesreće, požari, ubistva i samoubistva, siromaštvo, bolest, bijeda – često su svakodnevne priče o kojima novinari moraju izvještavati. Profesionalno, nepristrasno, objektivno i bez emocija. I kada se na terenu uspije sačuvati novinarska profesionalnost, povratak u redakciju često znači i početak patnje.
Svijet je u 21. stoljeću postao jedno izranjavano mjesto, smatra hrvatski fotograf Zoran Marinović, koji je putovao svijetom i fotoaparatom bilježio različite sukobe i ratove.

MediaBA (5)

Koliko često imate priliku da fotografišete traumatične situacije?

Na moju žalost, prečesto. A prilika je sve više i više. Svijet u 21. stoljeću je jedno izranjavano mjesto. Brojem ne mogu izraziti te prilike. Da bih snimio reportažu o djeci vojnicima, u Kongo sam putovao u dvije godine šest puta. Neka mjesta, trenutke, da ne kažem ratove, posjetim samo jednom.

Koje su to dosad bile “najteže” scene kojima ste svjedočili i morali ih zabilježiti?

Najteža je ljudska patnja. Bilo kojoj patnji teško je svjedočiti. Na to se nikad ne možeš pripremiti. Mogu samo reći da me sudbine djece u ratovima posebno dirnu. Dječaci vojnici od 12-13 godina u prevelikim uniformama i kalašnjikovima koje tegle po unesrećenim šumama Konga, potresan su prizor. Najgora stvar koju možeš napraviti čovjeku je uzeti mu djetinjstvo. Djevojčice koje se optuže da su vještice i onda zapale, jer ih obitelji više ne mogu prehranjivati … Da. To sa djecom je najteže.

MediaBA (3)

Da li ste u takvim trenucima imali problem da ostanete profesionalni i da se sasvim usmjerite na svoj posao?

Sukobi i ratovi u kojima svjedočim sa fotoaparatom nisu moji ratovi. Isključivo sam samo netko tko je došao i tko će otići. Etika neuplitanja trebalo bi biti pravilo novinarstva. Emocionalni rez. Naravno da kao čovjek nisam imun na strah i patnju, naravno da ponekad ne mogu fotografirati zbog suza. Ali to je moj izbor. Svoj posao pokušavam raditi čiste savjesti. Fotograf može najbolje raditi kad prestane postojati. Ta igra prisutnosti i odsutnosti.

Da li je izlaganje takvim stresnim situacijama ostavljalo traga i na vaš psihološki intergitet, da li ste se kasnije imali neke probleme i kako su se oni manifestovali?

Svoje najdublje emocije i strahove ne mogu dijeliti sa drugima. Meni osobno je bitno da mi je savjest čista. No nažalost podsvijest povuče sve one strahote, destrukciju, mržnju, negativne emocije kojima svjedočim.

Na zadnjem zadatku, u Sinjaru, na granici Sirije i Iraka, nas nekoliko fotoreportera spavali smo u jednoj srušenoj školi. Na podu, u vreći za spavanje. Čizme nisam skinuo par dana, svaki dan smo jeli konzerve, bez struje, vode, svugdje muhe, prašina, žrtve još leže po uliama. Zaspem predvečer, oko 8, 9, i probudim se ujutro. Samo me probudi avion koji je bombardirao položaje ISIS-a, koji su udaljeni niti 2 km.

Nakon svega dođem doma, anatomski madrac, topla voda, pun frižider i … ne mogu spavati noćima.

MediaBA (9)

Istraživanja kažu da je fotografima i snimateljima teže da se nose s ovakvom vrstom posla od novinara jer novinari imaju prilku da pišu i govore o tome što su vidjeli, dok fotografi sve “ostavljaju u sebi”. Slažete li se s tom konstatacijom, kakvo je Vaše iskustvo?

Svatko od nas nosi svoje breme. Život je premoj da bi ga mogao uspoređivati sa drugima. Istraživanja ili psiholozi mogu zaključivati jedno, ali ja se nosim, jedino i samo, sa samim sobom.

MediaBA (8)

Da li ste možda imali priliku da prođete kroz neki trening ili obuku o tome kako se spremiti za rad u takvim traumatičnim okruženjima?

Moja ‘škola’, najzajebanija, bio je rat na prostoru bivše Jugoslavije. I od onda pa do dana današnjeg, oslanjam se samo i jedino na vlastiti instikt. Nikad do sada me nije izdao.

Postoje li određeni mehanizmi rasterećenja koji Vam pomažu da se nosite sa posljedicama koje na Vas ostavi ono čemu svjedočite?

Pravila nema. Svaki put počinje ili završava neka druga priča. Nastojim da mi rat ne bude svakodnevica niti nešto što se podrazumijeva. Ne bih želio da mi te ekstremne emocije postanu nešto normalno.

Običan život je kompleksan. Odnosi, obaveze, želje, mogućnosti su višeslojni, i nerijetko opterećujući. Teško je to sve objasniti. U ratnom području život je brutalno jednostavan. Probudiš se, imaš jednu konzervu i čiste čarape, baterija fotoaparata je puna, predvečer popiješ čaj i pošalješ materijal. Još ako si zadovoljan fotografijama, ispružiš se u vreći, zapališ cigaretu. Sretan si čovjek. Nadaš se, pomaknuo si svijet jedan milimetar, možda, u nekom malo boljem smjeru.