Nat Geo Irak 4

Smijati se strahu u lice

Azady ima 16 godina. Kao i svaka tinejdžerica, sramežljiva je i znatiželjna. Nasmijana. Mogu je zamisliti kako iza škole s prijateljicama lista neki modni časopis i mašta o budućnosti. Azady bi mogla biti doktorica. Mogla bi, zbog osmijeha, koji zatitra i uljepša svijet. Ali kad prođe, vratimo se u stvarnost koja nas okružuje. Ispred srušene škole, spaljene knjige.

Azady stoji u uniformi. Maskirnoj. Nosi pušku, kalašnjikov, a na remenu bombe. Kad nam se susretne pogled vidim vojnika. Dvije godine na prvoj liniji fronte, naučili su je šta je strah. Ali ostao joj je osmijeh. Veći je on od ovog rata.

Sinjar_Bulletproof_Smile (15)

za National Geographic /napisao i snimio Zoran Marinovic

Prkosi mu. Prkosi svim onim radikalnim klericima koji prstom, uvijek prijetećim prstom, uperenim u nebo, objavljuju da život žene može i smije biti jedino pokoravanje i žrtva. Prkosi svim onim džihadistima koji su joj uzeli djetinstvo u slavu nečeg većeg od nas samih. Prkosi životu koji joj je uzeo mladost. Prkosi mu tim osmijehom, koji briše sliku na leševe koji još leže po ulicama, srušenu školu, zujanje muha i strah. Moj. Sve ono što nas okružuje. Ima osmijeh koji titra na suncu. Ima i AK-47. I činilo mi se kako više nema ništa.

A Azady, zabrinuta, se smije strahu u lice. Prkosi mu.

Kaže mi; ‘Ja se tu borim za moj narod. Spremna sam dati svoj život za slobodu’. Propaganda. Naučene fraze samo su siguran bijeg od stvarnosti. A ovdje se od stvarnosti mora bježati, ako imaš gdje. Mogli smo pričati o nekom filmu. Glazbi. Mogli smo, da nije sve krenulo po zlu.

Samo trenutak kasnije, negdje usred rečenice o boljoj budućnosti, ispaljeni meci počeli su mrviti fasadu iznad naših glava. Azady je uzela pušku. Samo buka i čahure koje su letjele na sve strane. A mogli smo pričati o glazbi, knjigama, putovanjima. Mogli smo. Kroz prašinu, u bunkeru iza vreća pijeska, Azady me pogledala i nasmijala se.

Na sindžarskim planinama, više od 400 žena u sastavu različitih kurdskih i jezidskih frakcija bori se protiv ISILa. Grad Sindžar je potpuno uništen, više od 6 000 ljudi je ubijeno. Međunarodna zajednica je taj događaj opisala kao genocid. Pomoć nikada nije došla. Procjenjuje se da je oko desetak tisuća žena, sa ovog područja, odvedeno je kao seksualno roblje. Nerijetko su to i djevojčice od osam, devet godina.

Sinjar_Bulletproof_Smile (4)

Mahar je odlučila sudbinu uzeti u svoju ruke. Ona je snajperist, tako će je predstaviti njezini suborci. Dok pijemo čaj pričaju kako može ubiti čovjeka na 400 metara. Kažu kako se to jednom i dogodilo! Prepričavaju kako je nakon 2 dana čekanja pogodila nekog zapovjednika kalifata. I još dvojicu koja su mu htjela pomoći.

I onda kroz vrata uže Mahar. Sitna i simpatična. Sliči na tetu u nekom vrtiću. I mogla je biti teta ali nije. Ona je snajperist.

Dok soba miriše na jasmin, pričaju kako bi na položajima tijekom noći, vikali vojnicima ISILa, tako da znaju da su nasuprot njih žene. To bi plašilo džihadiste jer vjeruju da ako ih ubije žena ne idu u raj. Pitam Mahar je li to istina? Osmjehne se. Kaže ‘Moje je da ih ubijem. Zbog svega onoga što su nam učinili. A onda nek na nebu odluče hoće li u raj ili u pakao’.

Iraq_2 (580) copy

Jedan od boraca je i Runan. „Upravo zbog vjerovanja da ako ih ubije žena neće završiti u raju, borci ISIL-a se posebno boje. No, ako nas zarobe, nemaju milosti. Svaka od naših sestara je bila mučena i onda posebno brutalno pogubljena. Jer ubiti ženu za njih nije grijeh. Bolje je ubiti se nego pasti u ruke isilovcima. To mi biramo’.

‘Uzele smo oružje u ruke, jer smo shvatile da nas nitko neće spasiti. Mogle smo samo sjediti u kući i čekati. Nekada je to bila udaja a sada je smrt’ nastavlja Mahar.

Pitam boji li se? Osmjehe se tiho, pogleda me u oči, i osmijeh nestane. ‘Ako ništa ne osjećate, ne može vas ni biti strah’.

Nadia priprema večeru. Ona je jedan od zapovjednika u ženskoj kući. Srdačno se nasmije i kao prava domaćica pozove nas na večeru. Mogla nas je dočekati u svom domu i sa svojom obitelji poslužiti toplu pogaču i jogurt, pečeno meso i rižu, kolač. Mogla je. Ali večeras među ruševinama, tek nekoliko pečenih krumpira i hladna konzerva.

Sinjar_Bulletproof_Smile (11)

Priča kako je nakon pada grada izbor bio ili odlazak u izbjeglički kamp i progonstvo ili borba. Odlučila se za pušku. Kaže kako ni sama nije sigurna je li izbor bio dobar. Njezin stari život ostao je zakopan među ovim ruševinama. A onda saznajem, i njezin muž i dvije kćeri. Radila je u robnoj kući na odjelu tekstila. Imala je obitelj. Sada ima samo pušku i želju za osvetom.

‘Znam da više nema povratka. Očaj bi me mogao dovesti do ludila. A ovaj rat i moji suborci daju mi smisao. Bradonje su mi uzeli sve. Sada je na meni da im dam ono što zaslužuju. Da moj osmijeh bude posljednje što će vidjeti’.