BLOG 3 (1)

DNEVNIK / ISIS uzima samo glave

 

NATO bombardira. Rusija pomaže Bašara. Hezbolah. Bespilotne letjelice. Dronovi. Napade na Kurde omogućava Turska. Katar financira pobunjenike. Iranske šijitske milicije bore se protiv ISIS-a koje podupire Saudijska Arabija. Fronta Al Nusra očekuje pomoć od Izraela. Brigade Hamasa i Fataha sukobile se u Damasku. ISIS napao Slobodnu Sirijsku Vojsku, dojučerašnjeg saveznika. Kina čeka ugovor za obnovu.

Geopolitika. Strategija. Komplicirani savezi. Klupko koje se u Siriji zamrsilo vrlo teško će raspetljati i oni koji su ga zapleli. Mogao bih uzroke tražiti u kolonijalnim podjelama, petro-dolaru, ruskom inatu, religiji, naftnim tokovima. Objašnjavati kako gotovo da nema vojnog saveza, ili gospodarskog diva, čija se sjena danas nije pala na pustinju. Ocean nafte. Ali.

SYRIA 1

Napisao i snimio / Zoran Marinović

Vidiš ovu bocu. Staklenu. Običnu. Pokaže mi Ismael na rub stola, dok sjedimo u šatoru u jednom od brojnih izbjegličkih kampova uz granicu Jordana. U Siriji je u protekle 4 godine rata raseljeno 7 milijuna ljudi, a više od polovice tog broja nalazi se u susjednim zemljama. Nakon drugog svjetskog rata nikada nije bilo toliko izbjeglica. Ismail je bio beduin, nomad. Imao je stado ovaca koje je naslijedio od oca. A njegov otac od svog oca.

Nikad nisu imali zemlju a sva zemlja bila je njihova. Mogli su prelaziti granice, podizati šatore gdje god je bila zelena trava. I tako od pamtivjeka do jednog dana, prije 4 godine. Počeo je rat. Gori od svih suša i najezda skakavaca zajedno, kaže starac. Imao je 3 žene i desetoro djece. Šatore. Deve. Stado. Sada nema ništa.

SYRIA 2

‘U ovoj boci na rubu stola. Uliješ vodu. I možeš je pit kad si žedan. Možeš je staviti u torbu i odnijet. Možeš ulit i mlijeko.Mogu je i drugi. Vidiš ta boca je mir. Ali dovoljno je da je samo taknem, gurnem prstom. Ne moraš biti pametan a niti snažan da to napraviš. I boca će se razbiti u tisuću komada. To je rat.

I onda svi možemo biti najpametniji i najjači, i može nas biti stotinu ali ovu bocu nećemo uspijeti zalijepiti, i ona više nikad neće držati vodu. I nakon nekog vremena biti ćemo opet žedni, bili jaki ili slabi, ali više nema boce. I svatko mora tražit izvor i pit iz svojih ruku. Dok svi skupa ne pronađemo novu bocu. I ulijemo vodu. To ti je mir.’

Više od ijedne geopolitičke analize, ova budeinska priča, o krhkom miru, opisuje situaciju na Bliskom Istoku. Doslovno. Boca se rasula. Komadići su posvuda.

SYRIA 3

Damask je u povjesnim knjigama nazivan kolijevkom kulture. To je jedan od najstarijih gradova još uvijek naseljenih na svijetu, u kojem i danas minaret stoji odmah uz zvonik, armenska crkva uz sinagogu. Ali nakon dugo vremena opet ih čuva vojska. Upravo ti minareti i zvonici posljednji su adut iz rukava predsjednika Bašara Al Asada.

Za sada on je jedina opcija, najmanje loša od svih, koja ne isključuje nikoga. Ali ‘Zapad’ sa Bašarom ne pregovara. On je na čelu režima koji ne razvija demokraciju. Ne pregovaraju s njim a nemaju sa kim drugim.

A razbijenu bocu nitko ne zna zalijepiti. Ni slabi ni jaki.

SYRIA 4

Od svega što mogu vidjeti su komadići nesreće koji su rasuli živote ovih malih ljudi. Sjećam se onog poznatog grafita iz Titove ulice u Sarajevu, crni sprej na ruševini, zlokobno je devesesetih prorokovao – ‘Jebo narod majku svoju’. Nikada niti jedan analitičar, ni prije ni poslije, nije bolje opisao rat od tog slogana.

Sve ostalo bili su samo opisni pokušaji. Danas ruševine južnih predgarađa Damaska, na liniji sukoba sa Al Nustrom, krase slični grafiti. Opis je samo malo drugačiji, jer ipak arapski jezik ne poznaje takvu balkansku direktnost. Konkretnost.

U tim razvaljenim stanovima, među kaučima, frižiderima, razbacanim knjigama, naslaganim vrećama pijeska, s puškama u rukama sjede mladi vojnici. Lica sam im vidio samo na tren. Čim sam izvadio fotoaparat odmah su stavili crne maske na glave. Nemaju ime, nemaju lice. Samo broj. Oznake pokazuju da smo na Assadovoj strani.

U proteklih 4 godine rata sirija vojska je izgubila više do 35 000 vojnika. Pobunjenici se ne broje. Pitam zašto maske?

SYRIA 5

Boje se odmazde jer dolaze iz Alepa, Rastana i drugih gradova pod kontrolom Al Nustre ili ISIS-a. Tako vojnici bez lica štite svoje obitelji koje su još uvijek ‘tamo’. Pričamo o zimi i hladnoći koja se uvukla među ruševine dok se iz neposredne blizine čuje sporadična paljba. Pa utihne. Tišina je zlokobna na frontu. Nigdje nije tiša.

Prije nekoliko tjedana na ovim ulicama zaustavljen je pokušaj Al Nustre da se probije u centar grada koji je udaljen 6-7 kilometara. Među poginulim pobunjenicima su bili većinom Čečeni, Afganistanci i Iračani. A većina zarobljenih nije ni znala u kojoj je zamlji. Krenuli su u sveti rat. Nije bitno gdje. Ni kad. Odabrali su mučeništvo.

SYRIA 6

Abdullah je mlad. Njega politika ne zanima. Ni džihad. O Bašaru neće ništa reć. Do nedavno je radio kao turistički vodič u Damasku. Danas su turističke grupe zamjenili kamioni puni vojske. Crni oblaci nadvili su se nad grad. U centru grada je prije par dana ispred velike tržnice eksplodirala auto bomba. I dok gledamo izgorjele olupine, Abdullah mi kaže; Nikad nemoj zaboraviti kako je Sirija lijepa. Ovo što vidiš, samo je treptaj, sjena u slavi ovog grada.

SYRIA 7

Bilo je drugih osvajača. Perzijanaca. Mongola. Turaka. Križara. Ali Damask živi i živjet će. I nakon ovog. I nakon ovih i onih. Dalje gleda rezlutate Lige prvaka na tabletu. Man United i PSG ga zanimaju više od labavih vojnih saveza, koji se mjenjaju brže od rezultata namještenih utakmica.

Kaže, ako je svijet desktop, Sirija je danas njegov Recycle Bin. Sve ono što je višak, nepotrebno, lako izbrišeš. Samo pritisneš tipku delete. Jedan klik mišem i sve nastane. Ali nažalost sve suvišno iako više nije na tvom desktopu, i ti ga ne vidiš, još uvijek je u tvom kompjuteru. I vrlo lako sve možeš vratiti na početak.

SYRIA 8

Tako se desilo sa Sirijom. Europa je pustila svoje ekstremiste da odu. I tako riješila problem. Ali oni su još uvijek u sistemu. I sada se ponovno polako vraćaju kućama. Na desktop. Pa zar su zaista mislili da će oni ostati ovdje uzgajati povrće i čuvati ovce? Uživati u kulturi starog Damaska.

O ne, njima se više sviđaju redakcije satiričnih magazina, bitnije su im karikature od rimskih mozaika. Jer tako njihove ikone na desktopu dobijaju značenje i smisao. A mislili ste da ste ih izbrisali. Da ih više nema.

SYRIA 9

Svako jutro u 6, prašnjavi autobus iz Damaska vozi za Rakku. Glavi grad Islamskog Kalifata i središte ISIS-a. Pun je. Unutra su neki ‘drugačiji’ ljudi. I dok na ulicama Damaska prolaze žene u haljinama, uskim hlačama, tek sa maramom preko kose, ovdje su samo i jedino crni plaštevi, nikab, koji skrivaju lica.

Iako pozdravljam sa salam alejkum, u očima putnika sam samo Amerikanac. Neprijatelj. Krivac. Bolje je pričati hrvatski, da se barem na trenutak distanciram od imperijalizma.

Zanima me kakav je život u Rakki, ali ne dobijam niti jednu riječ. Ljudi se boje. Vjerovatno bi odmah na granici ISIL-ovi vojnici pitali tko je pričao sa ‘amerikancem’. A ta istraga sasvim sigurno ne bi bila ugodna. Jer tu nema argumenta. Razgovarao si ili nisi? Sa amerikancem.

SYRIA 10

Ipak nam jedna žena pod nikabom, u prolazu kaže; Dash (tako se u Siriji naziva ISIS) uzima samo glave. Svi drugi uzimaju sve. Kradu, otimaju, ruše, siluju. To su banditi. ISIS pruža zaštitu, daje hranu i gorivo. Tu nema pljačkanja i bandita. Samo mora bit onako kako oni kažu. I nema druge.

I nema druge. A boca je razbijena. Komadići stakla su rasuti po podu. Narod je skinuo cipele i hoda bos po staklu. I jebo narod majku svoju. Mi se sjećamo. Samo ovaj put neka nova Titova ulica. Neko novo Sarajevo. Damask. Svejedno.

S1