pantanal 12

Mato Grosso / Indijanci i kauboji

Stari poglavica Narcisio, čita tragove kroz džunglu, lakše nego mi proizvode na policama u supermarketu. Pokaže rukom. Ovdje je noćio jaguar, a ondje su jutros prošle srne. Ali u mraku šume više od jaguara brinu ga mladi. ‘Zabrinut sam. Naša djeca oponašaju bijelce. Ali ako ih oponašamao, kako će nas oni poštovati. Bolje nam je da ostanemo na strani’.

Jer jedno je prenositi vještine i obrede tradicionalne kulture a drugo je naraštaje očarane mobitelom i gotovom hranom, motivirati kako i zašto da nauče praviti otrovne strelice ili loviti ribu uz pomoć povijuša. ‘Svi žele samo … tužno lišće’ dovršava svoju priču stari poglavica. Narod Wazara, novac naziva tužnim lišćem.

Nakon povratka u selo, na obali Zelene rijeke, na trenutak bi mogao pomisliti da smo se vratili u prošlost, prekinuli sve spone sa modernim svijetom, i prihvatili plemenski način života u jednom od posljednjih velikih utočišta domorodačke kulture, pokrajina Mato Grosso, na granici Brazila i Bolivije. Ta domorodačka kultura je kronično ugroženem ali još uviijek vitalne, i neporažena. Indijanci ne priznaju poraz i u 21 stoljeću.

Sada koristeći pušake za lov, motorne čamace, facebook i mobitel, pokazuju svoju promoćurnost da prihvate tehnologije društva temeljenog na novcu, tužnom lišću, a opet da ne napuste pri tom srž svoje kulture.

pantanal 15
Nekad smo pod utjecajem reklama duhanske industrije, slavnog brkatog Malboro man-a, život kauboja zamišljali kao macho i romantičan. I je, ali nakon nekoliko dana provedenih sa pantanjerosima, kaubojima iz močvara Pantanala, siguran sam da je on prije svega težak i grub. Konji, kajmani i blato. Njihov su život. Većina ga nikad ne bi promjenila. A kažu ako samo jednom obuješ čizme, osedlaš konja, i prejašeš močvare Panatanala, zauvijek postaješ pantanjeros. To je napravila i jedna mlada dijevojka. Paricia Silva.