40 god Kongo (000)

40 godina ljubavi, patnje i nade

Dugačak, mračan, hodnik. Miris zagorjelog ulja, mokraće i dima. Ustajalost koja vonja na smrt. Na prljavom zidu raspelo i jedna dogorjela žarulja. Ispred čeličnih vrata centralnog zatvora u Bukavu, tiho moli Mirabili Višić, za spas duša koje su ovdje zatočene: „…Oče naš koji jesi na nebesima, sveti se ime tvoje, dođi kraljevstvo tvoje…“

Iza zidova zatvora te najnasilnije, najkorumpiranije i jedne od najsiromašnijih zemalja svijeta nalazi se reprezentacija pakla. Odavno više nitko sa sigurnošću ne zna njezin broj. Procjenjuje se, kako je, na nekoliko stotina kvadrata, zatvoreno više od 2000 ljudi.  Barem polovica nema ni ćeliju niti krevet, ni ormar a niti uniformu. Hrana? I ona je ovdje luksuz.

40 god Kongo (20)

Napisao i snimio / Zoran Marinovic

U jednom od hodnika dočekao nas je ženeral Dioub. Ženeral (fran. general) nije vojnički čin, nago naziv za šefa zatvorenika, ali zapravo i mnogo više od toga. Gospodara života i smrti. I to ne samo iza zarđalih rešetaka ovog zatvora.  Dioub je jedan od zapovjednika Interahamwe, zloglasne Hutu milicije, odgovorne za genocid. Za smrt stotina tisuća ljudi, mačetama.

U mraku, sitna časna sestra razgovara s krupnim crncem. Oči u oči. Rijetki su ovdje koji to imaju hrabrosti. Pogledati generala u oči, malo tko bi preživio, jer gledati u zatvoru, je znak izazivanja.

Dok koračamo, dublje u unutrašnjost zatvora, pripremimo cigarete. Nekoliko kutija. To je najmanja cijena je koju moramo platiti za ulaz. Izlaz bi mnogo stajati mnogo više, jer ovo je mjesto gdje se stvari lako otmu kontroli. Pružam ruku generalu dok mi sestra Mirabilis na hrvatskom kaže: „ Upravo si se rukovao s  vragom. Osobno.“

40 god Kongo (16)

„Od ovih je ljudi život digao ruke, dodaje… ali ne i Bog. Zato smo mi tu. Pomažemo da barem malo ublažimo tu silnu patnju. Barem da ih naučimo čitati i pisati. Uspjeli smo čak i kupiti dva polovna kompjutora i nekoliko šivaćih mašina. Da steknu barem nekakvo znanje, da im barem nešto zaokupi pažnju. Ali važnije od svega je da ih naučimo da opet budu ljudi. A to je, ujedno i najteže’.

U povratku prolazimo kroz Bukavu, prijestolnicu pokrajine Južni Kiwu. Mjesto koje je  20. stoljeće poharalo poput tsunamija i za sobom ostavilo naplavine smeća modernog doba. Oronule kuće iz ‘romantičnih’ kolonijalnih vremena, blatnjav put potpuno zakrčen prekrcanim automobilima, neprepoznatljivih godišta i marki. Iako predviđen za pedesetak tisuća stanovnika, Bukavu ih ima najmanje milijun.

KONGO - 40 GODINA (17)

Sparan je to, težak i opasan grad. Kada ovdje zasja sunce možeš biti siguran da će ubrzo početi padati kiša. Na ogromnom kružnom toku koji nekolicina Kineza bagerima ruje već više od godinu dana, časna sestra za volanom gubi strpljenje. Policajci sa žutim šljemovima se ljute. Jedan bijesno udari rukom po haubi automobila. Pokušavaju regulirati promet a istodobno i naplatiti prolaz. Sestra objašnjava kako je korupcija u Kongu legalna.  Sam predsjednik je blagoslovio riječima upućenim policiji i vojnicima: „Dao sam vam puške, što će vam plaća?“ Probijamo se dalje. Nekako.

Kaos, koji se udomaćio ovdje, ali ne samo na ovom kružnom toku, nije lako razmrsiti.  Zemlja je postala bojno polje za najmanje desetak različitih ‘buntovnih’ vojski i meta najmanje pet susjednih zemalja.

5.5 milijuna žrtava u Kongu od 1996. godine, nakon drugog svjetskog rata,  najveća je humanitarna, moralna, zapravio ljudska katastrofa.  Zemlja je to u kojoj djeca i danas, sada, odrastaju u vremenu nezaustavljivog nasilja  i pritom umiru gladna. Prizori su to koji svijet mogu jedino posramiti.

KONGO - 40 GODINA (27)

Među prvima u Kongo, daleke 1973. došle su časne sestre Romana Baković,  Erika Dadić i Blaženka Barun. Tada je to bio odlazak na kraj svijeta, u nepoznato. Mlade djevojke od tek 25 godina. Prve tri godine bile su potpuno odsječene od ostatka svijeta, nisu se mogle javiti nikome. Nisu imale kako. Njihove obitelji taj odlazak, doživjele su kao put bez povrataka.

Danas, točno 40 godina poslije, na obližnjem brdu, u dijelu grada koji se zove Nguba, njih sedam, Družbe školskih sestara franjevki Krista Kralja sa Lovreta iz Splita,  digle su svoj pravi dom. Iako sve iz dalmatinske zagore, šalimo se kako kroz bijele zavjese, ne vidimo kao u pjesmi, s punistre Šoltu. Ali ostalo je tu nešto dalmatinsko. S mjesta gdje pogled seže do obala jezera Kivu čijim su perivojima pod suncobranima od čipke, šetale blijede belgijske gospođe dok su im crne sluge u bijelim, prevelikim sakoima, služile sok od manga i na tanke kriške narezan ananas. Nekada.

40 god Kongo (1)

Sestra Blaženka prisjeća se kako je i odlazak bio neizvjestan.“ Nakon što smo primile misijski križ, mjesecima smo čekale u Rimu. Mobutu, kongoleški diktator, protjerao je sve misionare i zabranio rad Crkvi. Promijenio je ime Zairu u Kongo, želeći se tako riješiti svog belgijskog kolonizatorskog naslijeđa. U tom svom ludilu rješavao se i dobrih stvari. I ne samo da je zabranio nošenje europskih odjela nego je i protjerao bijele farmere, uzgajivače kaučuka i vlasnike pilana.“

„ I zamisli jednog jutra 1974 godine, nakon 10 mjeseci čekanja, iz ambasade smo dobili vijest da možemo krenuti u misiju. Ništa nam nije bilo jasno. Sve su protjerali i talijane, francuze, belgijance … a mi možemo. Nismo se prestajale čuditi. Odmah smo otišle provjeriti o čemu je riječ. Rekli su nam, vi ste jugoslavenke. Naša ste braća nesvrstani. I tako zamisli da je meni misionarki, časnoj sestri, zapravo komunistička Jugoslavija omogućila da odem u Kongo.“

40 god Kongo (2)

“Prve godine života su bile strašno teške. Preživljavale smo dan za danom. Živjele u blatnoj kolibi, jele manjok jedanput dnevno, ali Bog nas je nekako sačuvao. Pomagale smo ženama. Olakšavale im porode. Smrtnost djece bila je zastrašujuća. Umirale su i majke i djeca.” Priča nam to sestra Mirjam Penić koja i danas vodi odjel ginekologije u obližnjoj bolnici Niyatende. Upravo one prikupile su sredstva i sagradile krilo bolnice samo za rodilje.

Sestra dalje priča kako je Bog stvarao zemlju, rasipao i dijelio bogatstva, svugdje. Na samom kraju, pod nogama je ostao Kongo. Mjesto gdje je naposljetku istresao džepove. I zato ovdje ima svega; šuma, vode, bogatih pašnjaka, plemenitih ruda, plodnih ravnica, rijeka, a najviše dijamanata, zlata, kobalta i mahagonija. Prokleto bogata zemlja u kojoj djeca jedu jedan obrok dnevno?

Luhvinja je prvo mjesto na kojem su započele svoj misionarski život. „ Ovo je moj dom“  kaže sestra Romana Baković, koja iako je operirala kralježnicu, gotovo nikada ne propušta priliku da opet otputuje u Luhvinju. Oko 100 km ili 4 do 5 sati vožnje udaljenu od Bukavua. Bez komada asfalta.

40 god Kongo (10)

“Ovo je moj dom. Ovdje će me i pokopati – ponavlja sestra Romana. Svoj život utkala sam u ova brda. Svoje najbolje godine. I nije mi žao jednog dana. Opet bih. ” Koliko je to puno uvjerili smo se dolaskom na kongoansko selo. Deseci ljudi i žena u svakom trenutku čekali su ispred kuća da pozdrave sestre, uvijek spremni ispričati kada i gdje su im pomogli. Kad je čula da dolaze, jedna žena sa obližnjeg sela uputila je tri mala dječaka, u znak zahvale, s velikim grozdom banana.

Hodali su nekoliko sati da bi donijeli taj poklon sestri Romani. Ona ih je porodila i pomagala njihovoj majci dok je bjesnio rat. Suznih očiju govori nam: “Ova vam gesta najbolje pokazuje plemenitost ovog naroda. Oni znaju podijeliti i najmanje što imaju sa drugima, da pokažu koliko nas vole, jer oni nam ne mogu ništa drugo donijet i zato ono što ostatak svijeta vidi kao sitnicu, za njih je to velika stvar. Nemoj zaboraviti, onaj tko je u evropi siromašan u africi je bogat.”

KONGO - 40 GODINA (1)

Dok kiša tiho rominja po limenom krovu, miriše topla kava i kruh, iz blagovaonice dopire glasan i radostan smijeh. Iako se u Kongu posljednjih godina desilo malo dobrih stvari, radost sestara je dar koji oni znaju cijeniti. Jer sestre su, za ove ljude, učinile toliko dobra, koliko je teško napraviti u zapravo nekoliko prosječnih ljudskih života.

Zahvalna je i Esperence Mwa Baharanyi. Kraljica Luhwinje. Dok redom časnama za stolom ulijeva juhu u tanjur, sa smješkom nam govori: „Doista sam sretna. One su svjesne da su puno dale od svoje mladosti koju su provele ovdje. Za mene je ovo način da im zahvalim za sve ono što su ostavile u Luhwinjyi, za sve ono što su učinile i zato što su još uvijek tu. One su tu, budući da su odgojile sestre koje su ovdje, one su ovdje kao kod kuće. Dakle, njihova kuća, njihov život, njihova ljubav, njihova mladost, to je sve ovdje.

I vjerujemo da su one više Luhwijyanke nego Hrvatice, budući da su većinu svoje mladosti i života poklonile nama. Smatramo ih našima, volimo ih kao da su naše i mislimo da još možemo računati na njih, zajednica u Luhwinjyi, sestre u Luhwinjyi, narod Luhwinjye, te kršćani Luhwinjye, još uvijek mogu računati na njih. Isto kao što i one mogu računati na nas.“

40 god Kongo (33)

Brojne vojske koje ovim brdima lutaju i vuku vječnu nesreću, to nerazumno ludilo koje ih neprestano okružuje, tako je daleko od njih. Ipak govore mi, rat je, posljednjih godina, strašan.

Tu u ovom našem dvorištu, skonili su se ljudi, pred napadom tutsi milicije – Banjamulenga na grad. Tada su ubili i našeg biskupa. Pala je bomba. Čula sam samo prasak. I onda zaglušujuća tišina. Popucali su mi bubnjići – dok priča sestra Blaženka, uhvati se za glavu. ‘Ubili su preko 200 ljudi. Tu. Razvalili su vrata i stavili mi nož pod vrat. I sada se bojim noža. Mislila sam da je gotovo. Sve su to bili mladići, u tim uniformama. Mladi. Nisu mogli vjerovati da vide bijelce. Pitali su odakle smo? Rekla sam iz Hrvatske. A jedan oficir je rekao … iz Hrvatske? Znam i tamo je rat. I zatvorili su nas u tu sobu.’

Misionarski zadatak časnih sestra je otvaranje domaćinskih škola u kojima se mlade djevojke uče čitati i pisati, kuhati i šivati.

40 god Kongo (29)

Sestra Mislava Prkić svjedoči: „Žene su ovdje najveće žrtve. Roditelji najčešće imaju novca da školuju samo jednog ili možda dvojicu sinova. Djevojke stoje doma i pomažu oko domaćinstva. Nerijetko curice od 3,4 godine čuvaju tek rođenu braću i sestre.  Udaju se jako mlade, imaju mnogo djece, najmanje 5 ili 6. A kada počnu ratovi, muškarci odu i najčešće se nikada ne vrate. Žena tada ostane sama s djecom. A nahraniti tolika usta, ne može sama.“

I kao da život ionako nije pretežak, to je trenutak kada se umiješa i sudbina. Zla. Pokrene se najsuroviji proces koji ljudsko biće može zamisliti. Da se riješe onih koje ne mogu prehraniti, lokalni vračevi optuže ih da su vještice.

Nekoliko tisuća djevojčica na godinu spali se na taj način na lomačama zbog suludih optužbi za vještičarenje. Djeca koja uspiju pobjeći osuđena su na život na ulici, natjerana na prostituciju i na kraju osuđena na smrt od AIDS-a.

KONGO - 40 GODINA (22)

Razgovaramo dalje nakon ručka. Spajamo nespojivo, naš i njihov svijet. Osamdeset dolara prosječni, obični ljudi poput nas,u Europi, potroše na mobitel, kupovinu na rasprodaji, izlazak subotom ili na večeru u nekom restoranu. Zapravo, ništa posebno, ništa vrijedno spomena. Izlazak, nakon kojeg mirno odemo u svoje udobne, sigurne domove. Nitko ne žali za tih osamdeset dolara; četiri stotine pedeset kuna. Ali zemlja je puna paradoksa. A Kongo je najbolji primjer tome.

Jer, djevojkama u Kongu, tih osamdeset dolara znači čitav život. Časne za taj iznos svakoj djevojci koja završi dvogodišnju školu kupe šivaću mašinu. Njihova cijela budućnost ovisi o toj jednoj šivaćoj mašini, onoj koju su već i naše mame zaboravile, ostavile negdje u podrumu. Maknule iz uporabe kada su počele nicati jeftine trgovine odjećom. Tko bi naime gubio oči nad šivaćom mašinom, kada su u tijeku rasprodaje? Dok je prekriva prašina, ista ta singerica, znači život nekim djevojkama. Ne večera u restoranu, ne sigurni dom, jer one ne znaju da to uopće postoji. Singerica.

DSC_5081- nn

Sestra Erika kaže nam  „Žene koje sanjaju bolji život, koje kad završe tečaj školovanja, kada nauče čitati, pisati i šiti, moći će ga doista i započeti. Pred njima će se tada tek otvoriti budućnost, barem malo bolja! Za to im treba mašina. Šivaća mašina koja stoji 80$. „

Ali, zašto bi se mi odrekli te jedne večere, spašavali nekoga na drugom kraju svijeta? Kakve veze Kongo ima s nama?

Pita me časna „Imaš li mobitel ili laptop?“ „Jasno da imam“ odgovaram. „E kad bi bio lud da ga razbiješ, našao bi tu odgovor na sva svoja pitanja“ nastavlja „U svakom tom aparatu, dio je ove zemlje. Oni postoje zahvaljujući koltanu, mineralu koji se ovdje kopa. Ovdje se kopa i uran, za elektrane, a za njega sam čula da je toliko rijedak, da dijamanata u usporedbi sa njim, ima kao kamenja na plaži. Bomba bačena na Hirošinu napravljena je od kongoleškog urana“

40 god Kongo (24)

Minerale koje spominjemo prodaju pobunjeni generali za koje čuvaju rudnike, pljačkaju, ubijaju i gube živote, deseci tisuća kongoanskih dječaka. Otetih od svojih obitelji, regrutiranih u razne paravojne skupine. Metke za njihove puške plaćamo mi. Vi i ja. Svaki put kada slušalicu prislonimo na uho, svaki novi ‘halo’ mami, prijatelju, sestri … direktno nas povezuje sa žrtvama rata iz Domaćinske škole u Bukavu koju već 40 godina vode hrvatske časne sestre.

Jedini spas ti dječaci i djevojčice mogu pronaći u školi, gdje osim obrazovanja i tri puta na tjedan dobiju hranu. Većini je to jedini obrok. No, osamdeset dolara koliko stoji jedna godina školovanja gotovo da nema nitko.

40 god Kongo (30)

Sestra Samula Šimunović je najmlađa. Vrlo malo mladih ljudi danas u modernom svijetu je spremno odreći se komfora i ponijeti misijski križ. Bezuvjetno pomagati drugima.  Ima 35 godina i radi u školi kao učiteljica. “Obrazovanje je jako važno, priča, a ovdje se to vidi, jasnije nego igdje na svijetu, jer ljudi su ovdje potlačeni, ne mogu stati na svoje noge, dok nemaju svoje zvanje. A to je ono što ljudi sa zapada ne razumiju. Njih se namjerno drži u neznanju jer tada su ovisni o drugima. Ovim ljudima netrebamo dati ribu, njih samo moramo naučiti kako da je ulove.”

Zapad i dalje nastavlja okretati glavu. Zlato i dijamanti iz Konga i dalje svjetlucaju u brojnim draguljarnicama širom Evrope. Unatoč jalovim pokušajima međunarodnih humanitarnih organizacija, privatnim zakladama, nezavisnim promatračima, i brojnim raznim udrugama ‘civiliziranog’ svijeta, život u ovoj zemlji je sve gori i gori.

DR CONGO - Gold (23)

Generacije djece rođeno je, odrasta i umire u ratu, siromaštvu i bijedi. Pitam ih hoće li se ikada išta promijeniti? Hoće li ikada presušiti rudnici zlata, dijamanata ili koltana? Kongo je prokleto bogata. Hoće li se ikada riješiti svog prokletstva?

Ipak, svo ovo vrijeme, one ne prestaju vjerovati. Nakon svih tih poraza njihov pogled nije uperen ka zemlji, one i dalje gledaju u nebo. Očekuju od njega, traže spasenje! Patnja i nebo ovdje su neraskidivo su povezani. Pisac Joseph Conrad nazvao je Kongo srcem tame. Ali dok gledam časne sestre, s tim nasmijanim licima i bijelim pokrivalima za glavu, u jedno sam siguran… i u najveću se tamu uvijek probije tračak svijetla.