Project_PsssT_Draft2 (1)

National Geographic / Minuta šutnje

Od Australije do Aljaske, kroz džungle Amazone, preko vrhova Himalaja, ili rijeke Kongo, ako stavite prst preko usta i kažete pssst, svaka osoba će razumijeti da pokazujete – tišinu.

Pssst je jednako univerzalan simbol, kao i još jedan, globalni problem … zatopljenje, zagađenje, destrukcija Zemlje!

25 godina o ovom problemu; razgovaramo, diskutiramo, izvještavamo, polemiziramo i potisujemo sporazume koje nitko ne poštuje. Sad je trenutak da stanemo, razmislimo, sad je trenutak za … minutu šutnje.

Moramo shvatiti. Danas. Sve se mijenja. I sve će se promjeniti. Očajnička borba za prirodne resurse i zemlju, kao i ona između ljudi i životinja, poprimila je neopisivo okrutne razmjere, Oskudica većine i obilje manjine, drže se ruku pod ruku, potpirujući sebičnost i pohlepu, i neizrecivo nasilje nad nevinima.

Umjesto zelenih gradova budućnosti, kakvim smo zamišljali 21 st. staklenih, najveći dio urbanog svijeta, danas živi u prašini, prljavštini, okruženi zagađenjem i otpadom. Dvije trećine domova na Zemlji sagrađeno je od reciklirane plastike, odbačene cigle, kartona i željeza.

Povratka na staro više nema. Spriječiti dolazak klimatskih promjena više nije moguće, one su već tu, jasne, vidljive. No, ne treba biti pesimist. Nažalost, morat ćemo se odreći nekih stvari, morat ćemo odbaciti neke, do sada vrlo uobičajene, luksuze, navike i želje.

No još nije prekasno da se izbjegne ono najgore. Još nije kasno da počnemo mijenjati najprije sebe, kako bismo bili manje okrutni prema drugima. Kriza je velika, sveobuhvatna, ona mijenja sve. Mijenja čak i ono što danas možemo učiniti, ali i ono čemu se možemo nadati. Napredak u svojoj formuli uspjeha još uvijek kalkulira eksploataciju, zagađenje i na kraju … razaranje.

Danas je na svijetu 55 milijuna migranta. Najveći broj nakon II svjetskog rata. Ali ne bježe svi od rata. Ako si se rodio kao uzgajivač kikirikija u Senegalu, ili ribar u Indoneziji, onda ti informacija da Njemačka godišnje ispusti ugljik-dioksida u ozon više nego cijela Afrika, nisu više samo puki broj, nego jalova zemlja u rukama i prazne mreže u čamcu. Statistika postaje suša. Ili poplava. Ili potres. Ili erozija. Ili rat.

Zato su mnogi prisiljeni da zbog našeg napretka napuste zemlju. Ali, naše vlade proizvodit će još modernije oružje, podizat tehnološki još savršenije zidove i prihvaćati još strože antiuseljeničke zakone.

Hoćemo li biti dovoljno razumni da mudro upotrijebimo bogatstvo i izliječimo ranjeni i podjeljeni planet, okončamo patnju ljudi zarobljenih u bijedi i iskujemo sponu humanosti, sigurnosti i zajedničkog cilja preko i iznad svih razlika, kultura, religija?

Priroda govori. Ali čovjek je ne sluša. Stanimo zato samo na trenutak. Zemlja svakom od nas kaže pssst. Tiho. Moli nas za minutu. Minutu šutnje. Zamislimo da nestaje nešto veliko, divno, i puno veće od nas samih.

Poslušajmo Zemlju … jer jedna minuta bi se mogla pretvoriti u vječnost. A prilike za bijeg neće biti.