Ukrajina_ZoranMarinovic A

Večernji List / Ukrajina, rat koji nikad nije ni prestao

Neizbježan noćni razgovor, u sporom vlaku Kiev – Kramatorsk, sa jednog kraja Ukrajine na drugi, iz ‘europskog’ prema onom odmetnutom, ‘ruskom’ dijelu, potvrdio je zapravo svu zamršenost jednog rata. Rata u sjeni, koji je dosadio, ali nikada nije prestao.

Ukrajina_ZoranMarinovic (10)

Napisao i snimio / Zoran Marinović

Mala kabina sa 4 ležaja, složena tako da putnici, sjedeći na donjim krevetima, licem u lice, nemaju druge nego započeti razgovor. Pavel je regrut. Mobiliziran. Otac i majka su Rusi. Iz Tomska. A on … ukrajinac. Ovo je njegova zemlja i kaže ako treba za nju ću dati zadnju kap krvi. Zadnju kap čije krvi? Ruske ili ukrajinske? Pavel je mlad momak, izbrijan, motiviran, sa onim plavim, bistirim očima u kojima vidiš istok. I ravnicu. Zelena unforma, kratki kalašnjikov na prtljagi, i amblem 72 brigade. A od sutra i prvi dan na fronti. Avdivka.

Maša je studentica iz Donbasa. Ispiti na Kijevskov sveučilištu su gotovi. I dok većina odlazi ljetovati na Crno more, ona se vraća doma. Dom joj je sada na drugoj strani, u novoj nepriznatoj republici. Narodnoj Republici Donjeck. Brine je diploma. Program na sveučilištu je potpuno isti ali ovi samo priznaju kijevske, a oni samo donjecke papire. Izbjegavala riječ proruski separatisti, koju je Pavel neprestano ponavlja.

Ukrajina_ZoranMarinovic (12)

Jevgenij je stariji gospodin. Priča tiho. I drži se sa strane. Uvijek bi nepovjerljivo zašutio kad bi babuška ušla u kupe. Njega kao da je zanimalo više ono što je bilo, od onog što će biti. Sovjet. Željezare. Koks. Tu i tamo Tito. Rekao je bili smo div. Ali onda je nešto krenulo po zlu.

I ja sam iznio svoj plan. Gradić Avdivka bio je cilj. Grad na prvoj linije fronte, mjesto neprestanog mirenja i kršenja istog primirja. Koškanja. Provociranja. Desetak kilometara udaljen od Donjecka. Strateški bitna točka, koju ukrajinski vojnici po svaku cijenu žele zadržati. Nakon aerodroma koji su izgubli nakon posljednje ofanzive, nemaju luksuz još jedanog poraza. Ali upravo ovaj rat proslavile su jalove pobjede i bespotrebni porazi.

Ukrajina_ZoranMarinovic (3)

Dva dana sa ukrajinskom vojskom, a onda dva dana, na istom mjestu, …. sa prorusima separatistima, vojskom DPRa, ili oružanim snagama. Ovisno o poziciji.

Pavel je kao student bio na Majdanu. Maša nije. Danima se smrzavao proklinjući Janukoviča, rusku kurvu kako kaže. A onda kad se omrznuti predsjednik vratio majčici Rusiji, kolovođe, umjesto da su dobili tako željene NATO baze i raketni štit, izgubili su, bez ispaljenog metka, Krim, a onda uz previše ispaljenih metaka i više od deset tisuća mrtvih i oblasti Donjeck i Lugansk.

Putin, koji je i iskopao ratnu sjekiru, u svom dvorištu mogao je podnijeti sve osim tomahawka. Ukrajince je ponijela pjesma, zaboravili su riječi, i svojih, ali i naših ‘južnoslavenskih’ djedova … gdje ćeš na Rusiju? A, gdje ćeš na Rusiju!?

Ukrajina_ZoranMarinovic (1)

Maša, kaže, Porošenko, Zaharchenko, Strelkov, pa i taj stariji Kličko …. ručaju u velikim dvoranama, piju konjak, potpisuju sporazume i paktove, koje do deserta prekrše. Huškaju. Neprestano huškaju. A mi rodbina, braća, susjedi, se ubijamo. Palimo kuće jedni drugima. Jevgenij spominje plin, naftovod, čelik, rubalj. A Pavel nacionalizam, separatizam, i vojnu silu. Sve to danas i je … Ukrajina.

Spominjemo i Balkan, Jugoslavija, Krajinu, sve iz prvog lica, ali kako vlak sve više odmiče prema istoku, naš raspad, sve je manje usporediv. Mislim i ovdje i ondje se olako raspalo sve, udarila rodbina na rodbinu, ali sad po nekom novijem šablonu. Ukrajinska priča, kako god da se okrene, je sigurno veća, opasnija, i globalnija. Pa usudio bi se reći i … nuklearnija.

Zadnja stanica. Kramatorsk. Nema dalje.

Ukrajina_ZoranMarinovic (8)

Dok službenom Ladom guramo još, na istok, ugodan bariton sa radija nabraja; prekršen sporazum, antiteroristička akcija se nastavlja, poginulo 5 separatističkih vojnika. Ukrajinske snage nisu imale žrtve. Američki diplomati osudili kršenje primirja.

Na obzoru, nakon beskrajnih polja suncokreta i pšenice, nadovezuju se redovi srušenih kuća. Pa onda u nizu punktovi, bunkeri, bodljikava žica i što smo se više približavali, redovi tenkova, bacača. Vojska. Tražim pogledom Pavela. Regruta. Vidim ni njemu više nije do razgovora. Lagani osmjeh. Zabrinuti pogled.

Avdivka je najveća koksara u Europi. Oko desetak zlokobnih dimnjaka smjestio se grad. Trideset tisuća ljudi, većinom radničkih obitelji, i s jedne i sa druge strane, živi, zapravo preživljava na prvoj liniji fronta.

Ukrajina_ZoranMarinovic (5)

Poručnica Mironovič vodi nas kroz rovove. Mirno je. Ništa zlokobnije na ratištu ne može biti od tišine. Miriše vlaga. I barut.

Ovdje rat ima svoju satnicu. Primirje je do 15:00 koliko traje i radno vrijeme promatrača OSCEa. Nako 15:00 oni odlaze sa terena u urede, napisati izvještaje.U 15.15, nakon što blindirani konvoj prođe zadnju kontrolnu točku netko će ispaliti prvu granatu, metak, baciti bombu. Manje bitno tko. Netko sigurno hoće. U sumrak kreće neprestana pucnjava koju mrak nekako primiri. Zora obično zna biti najljuća, dok na prvu kontrolnu točku ne stigne bijeli blindirani konvoj.

Onda se sve umiri. Vojnici se briju. Podgrijavaju mesne nareske. Zapale cigarete. Spavaju. Peru čarape. I čiste cijevi. I tako opet do 15:00. Zapravo 15:15. Pozdravljamo se sa poručnicom. Kaže prije par dana su tu preko, doveli pitomce sa vojne akademije iz Moskve. Praksa im je bila gađati iz haubica naše položaje. Terenska nastava.

Ukrajina_ZoranMarinovic B

Krećemo dalje. Na isto mjesto, gotovo da ga možemo vidjeti iz rova, ali udaljeno više od 150 kilometara.

Ogromna kolona, duga desetak kilometara, plazi preko mosta. Obični mali ljudi. Sjede. Čekaju. I Maša je tu negdje. NATO uniforme zamjenile su one maslinasto zelene. Sa mornarskom podmajicom. A i lica su postala nekako mrkija. Tiša. Pod zelenom petokrakom.

Dopis komandira Basurina, kruži iz ruke u ruku. Sporo to ide. Čekamo u autu i slušamo radio DPRa. Kaže; ukrajinska vojska opet je prekinula primirje, poginulo je 8 vojnika. Mi nismo imali žrtava. Granata pala ubila dvoje djece. Predsjednik Putin osudio je napad.

Ukrajina_ZoranMarinovic (6)

Ti Hrvat. Gdje ideš? Od kada smo prošli ukrajinske punktove biti Hrvat otežavajuća je okolnost. Srbi su sa ove strane radije viđen slavenski rod. Ti Hrvat. Što snimaš!? One fašiste? Tamo.

Početak ukrajinskog rata, doveo je pedesetak naših sugrađana, prije svega željnih avanture, u rovove, oko Donjecka. Veći motiv od ideologije i obrane evropskih vrijednosti bili su dolari koje su oligarhi u nacionalnom zanosu dijeli vojsci i šakom i kapom. Ali, kao i svaki zanos, dođe, prođe, a dolari je bolje utrošiti u kupovinu koksa, ugljena i čelika, nego u rasutu naciju, blatne rovove i duge cijevi. Koje su političari i biznismeni, tako rado prepustili svome narodu.

Bilo kako, ‘naše’ nisam sreo, ni ‘njihove’, možda još poneki ‘nadničar’ ubija dnevnice. Možda, ali avantura je prošla, ukrajinci plačenićke odrede stavljaju pod vojni nadzor i koriste samo profesionalne vojnike. Artiljerac i snajperista, dva najtraženija zanimanja. Uz nogometaše, igračke od kojih olirgasi i dalje ne odustaju. Inače Darija Srnu, za kojeg svi znaju, ne spominjem. Šteta. Luka Modrić otvorio nam je puno vrata trećeg svijeta. Stadion Šahtjara je srušen, klub je otišao. Jedan dan igraš Ligu prvaka a sutra. A sutra čamiš u nekom skloništu.

Ukrajina_ZoranMarinovic (4)

Samo desetak kilometara od centra Donjecka su prve kuće Avdivke. Snimanje je tu najstrože zabranjeno. Ti Hrvat, ne snimaj ovo. Ne ono. Položaj je tamo. Položaj ovamo.

I ljudi su nepovjerljivi. Strahuju. Boje se za sutra. Boje se i za danas poslije 15:00 nakon što odu promatrači. Dok ne doleti prva granata. Ili snajperski hitac nekog francuza, argentinca, hrvata. Do tada vojska se brije. Grije mesne nareske. Puše. Čiste cijevi. Dok bijeli konvoj ne zamakne preko zadnjeg punkta. A onda između dva sporazuma, ili obećanja, ljudi su prepušteni sami sebi. Nekad mi. Danas oni. A sutra netko drugi. A granatu će već netko ispaliti. To je sigurno.

PDF_Ukrajina