ZapadniMosul ZoranMarinovic (5)

Jutarnji List / Zapadni Mosul za Kraj

Ode gospodar na tržnicu kupit konja. I tamo sretne Smrt. Pogleda ga ona i klimne. On uplašen pobjegne doma, i kaže slugi, odmah mi osedlaj konja, pogledala me Smrt, zato odmah idem u veliki grad. Tamo će me teško pronaći. I ode. A sluga krene prema izvoru. Kad tamo, u hladu stoji Smrt i kaže; jutros sam ti vidjela gospodara, baš me začudilo što je tu, jer večeras ga čekam u gradu. U Mosulu.

ZapadniMosul ZoranMarinovic (14)

Napisao i snimio / Zoran Marinović

Auto bomba eksplodirala je 30 metara od kuće u koju smo utrčali, dok je obitelj još sjedila na tepihu i ručala. U svom tom strahu, primjetio sam, skroman, lijepi, arapski ručak, sa lepinjama i začinima u malim zdjelicama. Ponudili su nas čajem, dok se miješao miris toplog kruha i baruta. Prašine i mente. Kao da je to običan nedjeljeni dan. Ručak nije prekinilo niti desetak vojnika i par novinara koji su uletili iz dvorišta u sobu. Možda će njih strah zajahati kasnije, kao što je nas sada? Ali najprije treba ručat. Ovo malo, što se ima. Nema se vremena za strah. Nakon toga treba pomest slomljeno staklo. Složit polomljeni namještaj. I zakrpit rupu od granate u zidu. Jer život ide, nekako, svojim putem, kako tako, i smrt ga nebi smjela olako izbaciti iz takta.

ZapadniMosul2 (9)

Danas u Mosulu, u njegovom zapadnom dijelu, na lijevoj obali mutnog Tigrisa, između dvije vatre, između dvije nepomirljive vojske, živi, zapravo preživljava, oko pola milijun ljudi. Iz grada bježe samo oni čiji su domovi potpuno srušeni.

Ljudi u Mosulu kao da imaju neki svoj paralelni svijet. I kao da ih se ova ratna svakodnevica previše ne tiče. Kao i ona nedugo prije, pa i ona prije te. Ironično bi rekao, da je to blagodat tridesetgodišnjeg življenja u neprekidnom ratu. Došle vojske, otišle vojske. Vijorile su tu zastave sa crnom zvijezdom, pa bijele sa zvjezdicama i crvenim linijama, pa crne sa bijelim krugovima, zelene, bijele … Ulijetali im u domove brkati, pa obrijani, onda bradati, pa sad opet brkati vojnici. A šta u svemu tome može napraviti taj obični mali čovjek? Može popit čaj. Pojest komadić suhe lepinje. Može ostat, jer otići više nema smisla. Niti mogu, a niti hoće. Jahala je tu nesreća prije, ali kad pogledaš u oči tim ljudima sada, vidiš da su pomireni i sa nekom budućom nesrećom. A život? On je tu negdje, izmrcvaren, izluđen, preplašen. Ali opet … nekakav. Kakav takav.

ZapadniMosul2 (8)

A smrt? I ona je tu. Goropadne i velika. Ne možeš joj pobjeć. Nitko nije, a niti će. Valjda ovu staru arapsku poslovicu zna svaki stanovnik Mosula. A njima Smrt mahne svaki dan. Bježe samo oni koji nemaju gdje ostat, svi ostali … čekaju. Čekaju da prođe. Da klimne nekom drugom. Dok miriše topli kruh. I barut. Oni čekaju.

Ali rat ne čeka na nikoga. Ofenziva traje. Mržnju je naslijedila osveta. Svaki dan vojnici kalifata nezaustavljivo gube komadiće teritorija. Rasipaju se kao kula od karata. A tom zlu, po zlu, je krenulo nakon što nisu uspjeli osvjoit sirijski Kobane. I od onda nikako ne mogu uhvatiti daha. Niti će. Kola se nezaustavljivo kotrljaju prema provaliji. A provalija je tu. Mjesec, dva, tri. Ovisno. I onda nakon toga, čekajmo da krenu neka nova kola, jer na Bliskom Istoku nikad ništa nije završilo a da nešto nije započelo. Sjetimo se ‘stašnog demona’ Al Qaide. Pa oni sada za ovu ‘ekipu’ izgledaju kao dječiji vrtić.

Ulazimo u jedna od stotina podzemnih tunela, negdje sjeverno od aerodroma, Jezovito, vlažno mjesto, kojem se ne nadzire kraj. Tu su obučavani bombaši samoubojice. Stotine mladića, dobrovoljaca, od 15-16 godina, u 45 dana, koliko je trajala priprema, u mraku, imali su samo molitvu. I eksploziv. A onda i Raj.

ZapadniMosul2 (2)

Sve je ISIS u strahu od neba, gurnuo pod zemlju. A modro nebo, kao veliko oko natovareno satelitima i savezničkim avionima, u svoju mrežu hvata svaki pokret na zamlji. Bilo kakvo kretanje, ili sami pokušaj, u samo nekoliko minuta dovodi, u goste, navođenu avionsku raketu. Nakon koje ne ostaje ništa. Ali i vojnici kalifata imaju odgovor, jeftin ali učinkovit. Svoje vještine gerilskog ratovanja dugo su brusili po planinama Tore Bore, Čečeniji ili libijskoj pustinji, pa zato znaju što im je činit.

Novo oružje, kojim se suprostavljaju namjodernijim lovcima bombarderima, su mali, amaterski dronovi i Go-pro kamere. Ne skuplji od nekoliko stotina dolara. U nekoj napuštenoj garaži čeka bombaš samoubojica sa automobilom punim eksploziva. I kad mali dron, gotovo nevidljiv sa zemlje, primjeti bilo kakav vojni konvoj ili kretanje u blizini, preko mobitela se vozač automobila navodi kroz labirint uličica do samog cilja. I onda … I tako. Po desetak puta dnevno.

ZapadniMosul2 (3)

A kalif? Abu Bakr al Bagdadi? O njemu svi pričaju. Neki kažu da je pobjegao na sjever, drugi da šeta Mosulom opasan samoubilačkim prslukom punim eksploziva, treći je dan skriven u podzemnim tunelima. Pravu istinu sada nitko ne zna. Ali ćemo je ubrzo saznati. Kako stvari stoje podijeliti će sudbinu sličnih velikih vođa, najboljih izdanaka svojih naroda, revolucija, bogova, Husseina kojega su pronašli u prašnjavoj smrdljivoj rupi ili Gadafija u cijevi za odvod vode. Biti će to glavna vijest za kraj.

Hoće li cviliti onako kako cvile ključari neba kad im klimne smrt, ili će obrijati bradu i obući žensku odjeću bježući sa djecom, ili će osvanuti u nekoj vili, u zemlji saveznika, koje su izdašnim poticajima, plaćenim sirovom naftom, omogućavali da ludilo potraje što duže? Hoće li ga svjetinja objesiti za električni vod ili za kran dizalice. Ne znam. Nitko ne zna. Tuđoj nesreći Čovjek se ne raduje.

ZapadniMosul ZoranMarinovic (15)

A ovi dječaci i djevojčice od 15 godina koji se raznose bombama? Oni koji nemaju imena, ionako nikome nisu ni bitni. Isto onako kao i one koje ubiju. Ali prije nego povuku osigurač na prsluku ili se automobilom punim eksploziva i čavala zalete u konvoj, dobiju maleni željezni ključ sa kojim će otvoriti vrata raja. Sami sebi. Jer Smrt jaše samo sa gospodarima. U Mosulu.